>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Michael zauvijek

Dan Reed, ‘Leaving Neverland’ (2019): Dokumentarac otkriva psihološku kompleksnost odnosa pop-idola i njegovih dječjih poklonika

Premijerno prikazan početkom godine na Sundanceu, četverosatni dokumentarac ‘Leaving Neverland’ odmah je izazvao kontroverze, a njegova ovomjesečna premijera na HBO-ovom televizijskom kanalu priskrbila mu je masovni auditorij i daljnje rasprave. Taj autorski projekt iskusnog britanskog dokumentarista Dana Reeda donosi ispovijesti dvojice muškaraca, poznatog koreografa Wadea Robsona i javno neznanog kompjuterskog programera Jamesa Safechucka, koji tvrde da ih je kao djecu, prvog u dobi od sedam do 14, a drugog od deset do 14 godina, seksualno iskorištavao ultimativni pop-idol Michael Jackson. Filmski rađen prilično neinventivno, kao po nekoj špranci kombinirajući razgovore s dvojicom protagonista i članovima njihovih obitelji te dronske snimke naslovnog Jacksonova imanja, uz ponešto arhivskih materijala, ‘Leaving Neverland’ ipak je izuzetno zanimljivo ostvarenje. Naime, kroz spomenuto ispovijedanje otkriva se psihološka kompleksnost odnosa megazvijezde i njezinih dječjih poklonika, ali i društveno stanje u kojem oni koji bi trebali biti glavni zaštitnici dotične djece, njihovi roditelji, bivaju toliko zavedeni slavom i bogatstvom da vrlo brzo pristaju na apsurdan aranžman po kojem njihovi sinovi (debelo) predpubertetske dobi svake noći spavaju s odraslim muškarcem u njegovom krevetu. Takvo što moguće je valjda samo u Americi – zov makar i anonimnog sudjelovanja u slavi, uz pripadajuće materijalne pogodnosti, briše sve granice.

‘Leaving Neverland’ nije mišljen kao objektivno istraživanje slučaja, nego kao svjedočanstvo žrtava bez propitivanja njihove vjerodostojnosti – jesu li Robson i Safechuck stvarne žrtve, lažljivci željni medijske pozornosti i novca iz Jacksonove ostavštine ili nešto između, na gledateljima je. No teško da će mnogi od njih imati dvojbe: dvojica protagonista iznimno su uvjerljiva, njihove priče sadrže toliko detalja, uključujući i pregršt onih seksualnih koji su šokirali veći dio publike, njihove emocije doimaju se potpuno iskrenima, pa ako sve to glume, mora da su vraški dobri glumci, zajedno s članovima svojih obitelji s kojima bi morali izvesti odlično koordiniranu predstavu da ostvare tako uvjerljiv dojam. A najuvjerljivija u svemu spomenuta je psihološka kompleksnost odnosa s Jacksonom o kojoj svjedoče. Film ne postavlja na jednu stranu čudovišnu megazvijezdu koja nanosi nepojmljivo zlo nizu djece koju, po svemu sudeći, serijski zavodi, a na drugu istu tu djecu kao bespolne anđele, što obično u takvim slučajevima jest javna recepcija. Ovdje imamo čovjeka koji ne može realizirati urođene erotske potencijale jer su u suprotnosti s općim moralom i zakonima, i onda koristi svoju ogromnu moć da dođe do onog što želi. Pritom se služi emocionalnom manipulacijom, uvjeravanjem djece kojima nije došlo vrijeme seksualne inicijacije da je seks izraz ljubavi koju međusobno osjećaju. I Robson i Safechuck naime priznaju da su bili zaljubljeni u Jacksona te da nisu pretrpjeli nikakvu svjesnu traumu u ono doba, Robson štoviše priznaje da je i s 22 godine, kad je već oženjen, lažno svjedočio u Jacksonovu korist u slučaju optužbe za seksualno zlostavljanje djeteta jer ga je i dalje volio, a Safechuck i danas čuva dijamantno prstenje s kojim ga je Jackson ‘vjenčavao’. Obojica imaju podvojene osjećaje prema predatoru, a na kraju krajeva nije isključeno da je i on njih volio.

Sve navedeno svakako ne umanjuje njegovu odgovornost, ali pokazuje mogućnost složenosti i proturječnosti takvih odnosa te navodi na razmišljanja o prirodi traume – koliko je ona izvorna, koliko uvjetovanja dominantnim moralom, može li poslužiti i kao alibi za probleme sasvim drugog ishodišta. Film koji pobuđuje takva pitanja zasigurno ima svoju vrijednost.

1/1