>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Montfermeil nekad i sad

Ladj Ly, ‘Jadnici’ (2019): Danas je to siromašno pariško predgrađe sa stanovništvom doseljenim iz sjeverne i subsaharske Afrike

U konkurenciji Bongova ‘Parazita’, koji je senzacionalno uspio pobijediti ‘1917’, ‘Jokera’ i ‘Bilo jednom u… Hollywoodu’, jasno je da ‘Jadnici’ malijsko-francuskog dugometražnog debitanta Ladja Lyja nisu imali ni trunke šanse osvojiti Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. No već naći se u konkurenciji ‘Parazita’, ‘Medene zemlje’, ‘Boli i slave’ bio je velik uspjeh za film autora koji je od 2012. do 2014. služio zatvorsku kaznu zbog umiješanosti u otmicu i koji je takoreći u jednom koraku prešao put od videoamatera koji je tajno snimao policijske brutalnosti u sjeveroistočnom pariškom predgrađu Montfermeilu i plasirao te snimke na internet, zbog čega je također kažnjen, do profesionalnog sineasta koji na istu temu snima prvo kratki, a onda i dugi igrani film simbolički potentnog naslova ‘Jadnici’.

Veza sa slavnim Hugoovim romanom upravo je Montfermeil, u spisateljevo doba gradić naseljen sirotinjom u koji je smjestio dio radnje romana, dok je danas to tipično ‘spavaoničko’ naselje sa stanovništvom gotovo isključivo sastavljenim od ljudi doseljenih iz sjeverne i subsaharske Afrike te njihovih potomaka, podjednako siromašno, samo možda još više izloženo kriminalu nego u 19. stoljeću. Ly je živeći tamo, kako rekosmo, aktivistički snimao policijske akcije skrivenom kamerom otkrivajući u sebi tzv. nerv rasnog dokumentarista, a nakon što je prva igrana, kratkometražna, uvjetno rečeno rekonstrukcija 2017. godine požnjela niz nagrada i nominacija na pregršt domaćih i stranih festivala, odvažio se na dugometražnu verziju s istim glavnim glumcima i dijelom istom ekipom iza kamere, i za nju dobio nagradu žirija u Cannesu te Europsku filmsku nagradu za otkriće godine.

Osnovna situacija ‘Jadnika’ viđena je mnogo puta, uglavnom u američkim filmovima – iskusnom policijskom timu, koji ovdje čine agresivni bijelac Chris (Alexis Manenti, i koscenarist filma) te staloženi crnac Gwada (Djebril Zonga), pridružen je neiskusni bjelački pridošlica Ruiz (Damien Bonnard) koji se mora uklopiti u novo okruženje prepuno iskušenja, kako onih izvanjskih, tokom patroliranja opasnim kvartom, tako i onih unutar same skupine koja izrazito preferira međusobnu solidarnost i lojalnost nad službenim pravilima postupanja. Inteligentni i senzibilni novajlija brzo počne kopčati stvari i po nemilom incidentu, u kojem je stradao buntovni dječak Issa sklon krađi (Issa Perica), preuzimati aktivnu ulogu, što se nasilnom Chrisu ne sviđa.

Dakle, temeljna dramska situacija te vrsta likova i njihovih odnosa opće su mjesto (društveno-kritičkih) krimi-drama tog tipa, no Lyu se mora priznati da je nimalo svježe scenarističke temelje itekako osvježio redateljskom izvedbom. Doista je dojmljivo koliko se dobro režiser s minimalnim igranofilmskim iskustvom snalazi u zahtjevnoj postavki prilično ograničenog prostora naseljenog mnoštvom likova koje je potrebno barem elementarno profilirati, kako uspijeva izvući iz njih izražajne miniportrete koji nisu lišeni i stanovite složenosti, kako i akcijske i statičn(ij)e scene odišu energijom, odnosno kako opća narativna dinamika ima odgovarajući ritam. Riskantno rješenje ‘lažnog kraja’, kad iza naizgledne promelankolične završnice glavnih likova u privatnim trenucima slijedi kulminacija drame u pobuni tinejdžera ne samo protiv policije nego i protiv kvartovskih kriminalnih autoriteta, pokazalo se odličnim, a otvoren kraj s tzv. globalnom metaforom jest ponešto pretenciozan, kao što je završni citat iz Hugoovih ‘Jadnika’ didaktičan, ali oba istovremeno imaju i snagu koju nije lako zanijekati.

Sve u svemu, riječ je o ostvarenju značenjski pomalo naivnom u svom aktivizmu, no koje se (uspjelo) trudi izbjeći crno-bijelo slikanje traumatične stvarnosti, te izvedbeno svakako zaslužuje respekt.

1/1