Šesnaesto izdanje najpopularnijeg domaćeg festivala kratkog metra, Tabor Film Festivala, programski je bilo podijeljeno na međunarodnu i domaću konkurenciju te off program, u kojem se najzanimljivijim doimala sekcija nazvana Le ragazze del porno. Riječ je o istoimenom kolektivu koji je osnovala sineastica Monica Stambrini, autorica što u svojim radovima, kako se navodi u popratnoj bilješci, propituje mogućnosti umjetničkog pristupa seksualnosti i pornografiji: može li seks biti narativ, može li pornografija biti intimna?
Svijetom pornografije, potencijalno i intime, bavi se i dokumentarni film ‘Lovetovi’ Igora Bezinovića, pobjednik domaće konkurencije. Bezinović je u svojim najpoznatijim kratkim dokumentarcima, ‘Veruda – film o Bojanu’ i ‘Kratki obiteljski film’, davao intrigantne satiričke ili prosatiričke portrete psihički pomaknutih osobnosti na tragu filmova Krste Papića i Nikole Babića, a ‘Lovetovi’ su također neka vrsta portretnog dokumentarca. No umjesto mladog kriminalca odnosno seoske starice osuđene zbog pokušaja ubojstva, u središtu je američki ljubavni par bosanskog i hrvatskog porijekla koji se bavi internetskom pornografijom, a u vrijeme snimanja filma činili su to u iznajmljenom zagrebačkom stanu. Emma i Eddie svakako nemaju onu vrstu mentalne nestabilnosti kao protagonisti dvaju prethodnih autorovih radova, oni su prije svega profesionalci kojima je egzibicionizam upisan u opis posla kojim se bave, a Bezinović, sklon bizarnom, od tog egzibicionizma ne bježi, štoviše, dojam je da ga eksploatira možda i u većoj mjeri nego što je bilo nužno.
Čitav film odvija se u kičasto dizajniranom stanu Lovetovih i uglavnom je sveden na njihove seksualne akcije pred kamerom, znači u javnom prostoru, te na boravak u krevetu, u susjednoj, ‘privatnoj’ sobi, pri čemu ni javno ni privatno ne nudi naročito zanimljiv sadržaj. Kamera distancirano bilježi plošnu egzistenciju bez ikakve sugestije da išta postoji ispod površine, a (ironijski) potencijal suodnosa ‘umjetničkog’ imena para (Lovet) i mogućnosti ljubavi u pornografskom kontekstu ostaje nepropitan. Okvirni kadrovi s izvanjskim pogledom kamere na stan protagonista kao da sugeriraju egzistencijalnu tjeskobu i ništavnost, ali nedovoljni su da filmu daju bitno veću dojmljivost. Lovetovi su, čini se, Bezinoviću dopustili vrlo ograničen pristup, a on se zadovoljio onim što mu je ponuđeno, što je rezultiralo filmom svedenim na fasadu likova i odnosa, iako je pitanje postoji li uopće nešto ispod nje.
Jedno od tri specijalna priznanja žirija u domaćoj konkurenciji otišlo je i istaknutom multimedijalnom umjetniku Igoru Grubiću za animirani uradak ‘Kako se kalio čelik’. Riječ je o uobičajeno grubićevski aktivističkom ostvarenju koje povezuje intimnu razinu odnosa oca i sina s društvenim angažmanom, afirmirajući socijalističku propagandu zajedništva kao poticaj za, kako sam autor kaže, ‘malu prkosnu gestu’ koja će se pretvoriti u ‘trenutak katarze’ i povezati roditelja i dijete. Grubić je film snimao u nizu bivših tvornica i pogona u Hrvatskoj, umješno kombinirajući više likovnih tehnika, suvremene dokumentarne snimke i arhivski materijal (filmske novosti), uz to pokazavši mjestimično zavidno redateljsko umijeće (početni dijelovi filma barataju osobito ekspresivno komponiranim i dinamično montiranim kadrovima), a sve to zajedno kompenzira stanovitu aktivističku naivnost i scenarističke nelogičnosti u njezinoj službi. Doduše, takav ‘naivan’ pristup po svemu sudeći je metatekstualno motiviran, kao posveta ‘optimalnim projekcijama u budućnost’ zajedničkima (sovjetskoj) avangardi i socrealizmu.
