Do 2017. danas 41-godišnji Jordan Peele bio je izvan Amerike slabo znan komičar, a onda je realizirao autorski filmski debi – napisao, producirao i režirao satirični horor ‘Bježi!’ koji mu je donio salve gledateljske i kritičarske naklonosti, ponajprije zbog trenutka u kojem se pojavio, a koji je bio savršen za politički korektne poglede na rasnu problematiku u suvremenoj Americi. Zapravo, ‘Bježi!’ je film odličnog otvaranja koji postaje sve slabiji kako se radnja razvija, da bi naposljetku potonuo u mulj rutinskih eksploatacijskih filmova strave, no najveći dio američke kritike to nije želio vidjeti. Upravo suprotno, zbog kritičkog žalca na račun bjelačkog rasizma prema crncima neposredno nakon Trumpova zauzimanja predsjedničke pozicije, kritičari su jedan u najboljem slučaju prosječan film uzdigli do razine jednog od kulturnih, pa i umjetničkih događaja godine. Rezultat su bile oscarovske nominacije u najprestižnijim kategorijama (najbolji film, režija, izvorni scenarij, glavni glumac), od kojih je Peele, kao prvi Afroamerikanac u povijesti, potvrdio onu za scenarij. Da se ‘Bježi!’ u kinima pojavio tek koji mjesec kasnije, u vrijeme nastupa Me Too pokreta, možda bi se netko udostojao primijetiti kako je glavni ženski lik filma, bijela djevojka afroameričkog mladića, naposljetku svedena na jednodimenzionalnu karikaturu, a njihov isprva obećavajuće intrigantan odnos stavljen u funkciju puke ideološke simbolike, no čini se da je sam Peele, kad već kritičari nisu, shvatio da je u svom debiju nešto u tom smislu postavio krivo, te narednim uratkom odlučio to ispraviti.
Taj naredni uradak naslovljen je ‘Mi’ (u originalu ‘Us’, što nije nevažno jer drugačije pisano, kao US, naslov upućuje na SAD, na što se u filmu itekako aludira, a ponešto i eksplicira), a u njegovu su središtu čak dva ženska lika, dvojnice od kojih je jedna, ‘dobra’, pripadnica više klase, a druga, ‘zla’, sa samog društvenog dna (Twainov ‘Kraljević i prosjak’ nije promašena asocijacija, pogotovo u samoj završnici). Njihovi također zrcalni partneri intelektualno su nedorasle spodobe, a od po dvoje djece iz tih inverznih blizanačkih obitelji, ženski dio pomlatka svakako je sposobniji. Peele u novom filmu, naime, razorno ironično prikazuje žensko-muške odnose posve jasno oslikavajući ženski spol kao superioran, a uz rodnu kritiku ide i klasna, do te mjere da čovjek padne u iskušenje da ‘Mi’ odredi kao gotovo (neo)marksistički intoniran rad. Jer svaki pripadnik više klase ima svog dvojnika na dnu društvene ljestvice, da bi naposljetku poniženi i uvrijeđeni, lišeni ne samo dostojanstva nego i elementarne ljudskosti, onečovječeni, podigli krvavu pobunu, de facto revoluciju, predvođeni avangardnom pojedinkom koja sebe i svoje naziva ne samo ljudima nego, u najlucidnijem trenutku filma, i Amerikancima. Spajajući klasnu kritiku i psihoanalizu, Peele na svjetlo dana izvlači i Freudov id, mračno podzemlje Amerike, međutim u zadnjem dijelu svog ostvarenja ne može odoljeti banalnosti koja je pratila i ‘Bježi!’ te pruža petparačko objašnjenje koje na samom kraju prisnažuje apsurdnim ‘šokantnim obratom’, nanoseći teške udarce do završne trećine prilično snažnom filmu.
Uspjelo spajajući motive Hanekeovih ‘Funny Games’ i Siegelove ‘Invazije kradljivaca tijela’ s vlastitom vizijom, najistaknutiji aktualni afroamerički sineast izgradio je ostvaraj sugestivne atmosfere i interesantnog probadanja jezive dominante komičnim ‘asistencijama’, da bi onda finiširao zamorno rastegnutim obračunom, razočaravajućim objašnjavanjem uzroka i besmislenim obratom, a sve to može iskupiti tek mogućnost da je ono što smo gledali fantazija psihički pomaknute protagonistice. No takvo tumačenje bilo bi tek sofistički alibi. Šteta, ‘Mi’ je imao potencijale možda i za horor desetljeća.
