Petnaest godina nakon objave hit romana Renata Baretića ‘Osmi povjerenik’ ostvarena je i filmska verzija. Baretićev romaneskni debi kao svoj samostalni dugometražni kino prvijenac adaptirao je Ivan Salaj, sineast koji je obećavao početkom 90-ih kao istaknuti pripadnih tadašnjeg tzv. mladog hrvatskog filma, no od sredine 90-ih pa sve do 2010. nije bio autorski prisutan u kinematografiji. Potonje je godine režirao namjenski film za Muzej krapinskih neandertalaca, da bi 2015. i 2016. polučio dva kratka igrana filma za dugometražne omnibuse ‘Zagrebačke priče vol. 3’ i ‘Transmania’. Oba omnibusa slabašna su djelca, a Salajevi prilozi u njima nisu iskočili kao bitno mjesto razlike. S obzirom da su njegovi rani radovi, kratki odnosno srednjemetažni dokumentarci ‘Drugi kat, podrum’ i ‘Hotel Sunja’ te dugometražni igrani tv-film ‘Vidimo se’, instantno stekli kultni status, Salajev mlak povratak očito nije mogao računati na Terrence Malick efekt, a teško da će ‘Osmi povjerenik’ u tome nešto promijeniti.
Baretićev roman zanatski je prilično suvereno napisano djelo u kojem se kroz priču o izmaštanoj proutopijskoj zajednici na fiktivnom otoku Trečiću benigno intrigantno miješa s malignim. Prevladavajući osjećaj je pozitivan, no taj humorni feel good u pozadini ima dosta tamnih tajni i ne baš ugodnih karaktera, što je Salaj prenio u film, ali više mehanički nego što je miks stvarno zaživio. Najočitije je to na primjeru lika zlog oca dobrog Tonina koji bez imalo nijansiranja grubim rezom iz gunđala prelazi u zlikovca, u čemu se ni nositelj te uloge, klasik Ivo Gregurević (već u drugom filmu zaredom nakon ‘Muškarci ne plaču’ nema sreće sa scenarističko-redateljskim tretmanom) nije najbolje snašao. Također, iako film traje blizu dva i pol sata, dojam je da je niz likova premalo raspisan, odnosno da su neki snažno uvedeni karakteri, u prvom redu Željka, partnerica protagonista Siniše Masnjaka, vladina povjerenika po kazni poslanog na otok da njegove stanovnike privede ustavnom poretku Republike Hrvatske, kasnije ostali previše zaboravljeni. Iva Mihalić je presnažna glumačka pojava da bi njezina Željka tako rano gotovo posve ispala iz filma, a slično vrijedi i za Stojana Matavulja kao premijera. Jasno, glavna osovina narativa je odnos Siniše i Tonina, i taj dio dobro je odrađen ponajprije zahvaljujući solidnom nastupu Frane Maškovića kao Siniše i odličnom Borku Periću kao Toninu. Dirljiva nevinost tog lika lijepo je sparena sa slatkoćom Ukrajinke Julije, žrtve prostitucije i pornografije što se skriva na Trečiću, koju odlično utjelovljuje gotovo debitantica Nadia Cvitanović, no pritom je potonji lik lišen ‘nezgodnih’ nimfomanskih odlika iz romana, što je dio Salajeva pripitomljavanja predloška. Nije nelegitimno adaptirano djelo prilagoditi vlastitom senzibilitetu pa tako i afirmirati svoje viđenje ljubavne nevinosti; problem leži drugdje - u Salajevom nedostatku ambicije da napravi išta drugo osim mainstream filma za široku publiku. Stoga je njegov redateljski stil sveden na puku funkcionalnost, a kad pokuša dati zrno osebujnosti, kao u crnoj-bijeloj sekvenci flešbeka ili u onoj stilizirano fantazmagoričnoj, onda to ispadne beskrvno ili kao inferiorno oponašanje nedostižnih uzora. Da je imao čvrsto postavljen, narativno-dramaturški snažan scenarij užerežijska izvedba mogla bi biti u drugom planu, tim prije što je prije svega riječ o glumačkom filmu, a glumci su redom dobri; ovako, sve stoji na pomalo klimavim nogama.
No da ne bi bilo zabune: ‘Osmi povjerenik’ posve je gledljiv, kvalitativno pristojan film koji će lako moguće dobro odjeknuti kod publike. Samo bilo bi bolje da su mu temelji ozbiljnije postavljeni, a nadgradnja svježija.
