Novosti

Kultura

Filmska kritika: Na svom putu

John Carroll Lynch, ‘Lucky’ (Subversive Film Festival, Zagreb): Na prste jedne ruke dali bi se nabrojati filmovi sa 90-godišnjacima kao središnjim likovima

Oh3kh8bl8n68vdpszaeggqydwzy

Zadnja rola Harryja Deana Stantona

Jedanaesti Subversive Film Festival otvoren je naslovom ‘Lucky’, redateljskim debijem znanog sporednog glumca Johna Carrolla Lyncha (suprug dobrica Francis McDormand kao načelnice policije u ‘Fargu’ braće Coen). Na prvi pogled iznenađujući odabir, no moguće je da ima nešto subverzivno u filmu čiji je protagonist 90-godišnji starac koji se pojavljuje u takoreći svakom kadru otprilike jednoipolsatnog ostvarenja (doista, dojam je da bi se na prste jedne ruke dalo nabrojati američke i ne samo američke filmove s ljudima te dobi kao središnjim likovima), starac koji nema iluzija o smislu egzistencije i koji o tome progovara u filmu u kojem se ‘ništa ne događa’. Naposljetku, tog starca glumi, kao svoju posljednju rolu, kultna osobnost američke (nezavisne) kinematografije, prošle godine preminuli Harry Dean Stanton, ‘najbolji sporedni glumac na svijetu’, poznat i kao uvjereni ateist. Film zapravo i jest posveta, pa i svojevrsna oda Stantonu, lik i glumac preklapaju se u dosta biografskih detalja, a idejni začetnici projekta, scenaristi i producenti Logan Sparks i Drago Sumonja (potonji je očito ovdašnjih korijena), Stantona su navodno dobro poznavali.

Radnja ‘Luckyja’ smještena je na američki jug, u provincijsko mjestašce u pustinjskom ambijentu načičkanom kaktusima, na lokacije koje dobro odgovaraju minimalističkom karakteru filma, ujedno ga bojeći dobro znanom atmosferom tzv. americane. Jednostavna struktura, podešena protagonistovu svakodnevnom životnom ritmu (ustajanje – jutarnja tjelovježba – cigareta – odlazak u zalogajnicu ili bar – rješavanje križaljki – gledanje televizijskih kvizova), dinamizira se na način filma ceste: iako Lucky nikamo ne putuje, pogotovo ne automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom (čak ni kosilicom poput ostarjelog protagonista relativno srodnog uratka ‘Prava priča’ Davida Lyncha koji se ovdje pojavljuje u istaknutoj epizodnoj ulozi vlasnika odbjegle kornjače), on usporedivo junacima road movies na svojim redovnim obilascima lokala i jednokratnim posjetima drugim mjestima susreće razne ljude, od onih koje već poznaje, najčešće zaposlenike u tim prostorima, do onih koje prvi put vidi. Kroz te susrete, dakako, razaznaje se njegov karakter i svjetonazor, ali se osvježava i struktura, a jedan od načina njezine dinamizacije ugrađen je već u sam kulturalni ambijent, kroz činjenicu da ga nastanjuju bijelci, Afroamerikanci i Hispanoamerikanci, pa svjedočimo kolorističkoj i jezičnoj raznovrsnosti ljudi tog podneblja.

Točka pak od koje se film dramaturški jače pokreće jest Luckyjev pad prilikom jednog jutarnjeg razgibavanja, jer posjet liječniku protagonista izravnije suočava s njegovom vlastitom smrtnošću. Prilika je to za iznošenje stavova o suštini čovjeka bačenog u svijet, o suštini postojanja – svatko se rađa i umire sam, ništa nije trajno, sve prolazi, ali na to se treba osmjehnuti. Drugim riječima, ne postoji nikakav viši smisao naših života, ali u tome nema nikakve tragedije, stvari su jednostavno takve kakve jesu i treba ih prihvatiti, izbora ionako nema, a na kraju krajeva taj život ipak pruža poneke lijepe trenutke vrijedne življenja. Tako je i Lucky usamljenik koji kaže da je od neugodne šutnje gore samo neobavezno čavrljanje radi održavanja forme komunikacije, ali ipak rado se druži s ljudima, svakog dana balansira druženje i samostalno provedeno vrijeme, uzimajući najbolje što može od života u tim godinama. Izgubljena kornjača kao svojevrsni provodni motiv lako je moguće simbol vlastitog puta, kakav god on bio, u ovom slučaju sporog no postojanog bivstvovanja dugog trajanja, egzistencije slične Luckyjevoj koja možda u svom ritmu pronalazi svoj smisao. Kao i sam film.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više