>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Na svom putu

John Carroll Lynch, ‘Lucky’ (Subversive Film Festival, Zagreb): Na prste jedne ruke dali bi se nabrojati filmovi sa 90-godišnjacima kao središnjim likovima

Jedanaesti Subversive Film Festival otvoren je naslovom ‘Lucky’, redateljskim debijem znanog sporednog glumca Johna Carrolla Lyncha (suprug dobrica Francis McDormand kao načelnice policije u ‘Fargu’ braće Coen). Na prvi pogled iznenađujući odabir, no moguće je da ima nešto subverzivno u filmu čiji je protagonist 90-godišnji starac koji se pojavljuje u takoreći svakom kadru otprilike jednoipolsatnog ostvarenja (doista, dojam je da bi se na prste jedne ruke dalo nabrojati američke i ne samo američke filmove s ljudima te dobi kao središnjim likovima), starac koji nema iluzija o smislu egzistencije i koji o tome progovara u filmu u kojem se ‘ništa ne događa’. Naposljetku, tog starca glumi, kao svoju posljednju rolu, kultna osobnost američke (nezavisne) kinematografije, prošle godine preminuli Harry Dean Stanton, ‘najbolji sporedni glumac na svijetu’, poznat i kao uvjereni ateist. Film zapravo i jest posveta, pa i svojevrsna oda Stantonu, lik i glumac preklapaju se u dosta biografskih detalja, a idejni začetnici projekta, scenaristi i producenti Logan Sparks i Drago Sumonja (potonji je očito ovdašnjih korijena), Stantona su navodno dobro poznavali.

Radnja ‘Luckyja’ smještena je na američki jug, u provincijsko mjestašce u pustinjskom ambijentu načičkanom kaktusima, na lokacije koje dobro odgovaraju minimalističkom karakteru filma, ujedno ga bojeći dobro znanom atmosferom tzv. americane. Jednostavna struktura, podešena protagonistovu svakodnevnom životnom ritmu (ustajanje – jutarnja tjelovježba – cigareta – odlazak u zalogajnicu ili bar – rješavanje križaljki – gledanje televizijskih kvizova), dinamizira se na način filma ceste: iako Lucky nikamo ne putuje, pogotovo ne automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom (čak ni kosilicom poput ostarjelog protagonista relativno srodnog uratka ‘Prava priča’ Davida Lyncha koji se ovdje pojavljuje u istaknutoj epizodnoj ulozi vlasnika odbjegle kornjače), on usporedivo junacima road movies na svojim redovnim obilascima lokala i jednokratnim posjetima drugim mjestima susreće razne ljude, od onih koje već poznaje, najčešće zaposlenike u tim prostorima, do onih koje prvi put vidi. Kroz te susrete, dakako, razaznaje se njegov karakter i svjetonazor, ali se osvježava i struktura, a jedan od načina njezine dinamizacije ugrađen je već u sam kulturalni ambijent, kroz činjenicu da ga nastanjuju bijelci, Afroamerikanci i Hispanoamerikanci, pa svjedočimo kolorističkoj i jezičnoj raznovrsnosti ljudi tog podneblja.

Točka pak od koje se film dramaturški jače pokreće jest Luckyjev pad prilikom jednog jutarnjeg razgibavanja, jer posjet liječniku protagonista izravnije suočava s njegovom vlastitom smrtnošću. Prilika je to za iznošenje stavova o suštini čovjeka bačenog u svijet, o suštini postojanja – svatko se rađa i umire sam, ništa nije trajno, sve prolazi, ali na to se treba osmjehnuti. Drugim riječima, ne postoji nikakav viši smisao naših života, ali u tome nema nikakve tragedije, stvari su jednostavno takve kakve jesu i treba ih prihvatiti, izbora ionako nema, a na kraju krajeva taj život ipak pruža poneke lijepe trenutke vrijedne življenja. Tako je i Lucky usamljenik koji kaže da je od neugodne šutnje gore samo neobavezno čavrljanje radi održavanja forme komunikacije, ali ipak rado se druži s ljudima, svakog dana balansira druženje i samostalno provedeno vrijeme, uzimajući najbolje što može od života u tim godinama. Izgubljena kornjača kao svojevrsni provodni motiv lako je moguće simbol vlastitog puta, kakav god on bio, u ovom slučaju sporog no postojanog bivstvovanja dugog trajanja, egzistencije slične Luckyjevoj koja možda u svom ritmu pronalazi svoj smisao. Kao i sam film.

1/1