Fantastic Zagreb Film Festival trebao je biti treći ili četvrti u nizu ovogodišnjih zagrebačkih filmskih festivala, iza ZagrebDoxa i Subversive Film Festivala, međutim zahvaljujući pandemiji prva dva su otkazana, dok je sudbina Dana hrvatskog filma i mimo zaraze bila neizvjesna. Tako je FZFF, koji je ove godine gotovo u potpunosti održan na Ljetnoj pozornici Tuškanac, postao jedina zagrebačka filmska smotra u prvoj polovici godine. U dobro izbalansiranom omjeru atrakcija iz filmske povijesti (‘Kabinet doktora Caligarija’, ‘The Rocky Horror Picture Show’, ‘Povratak u budućnost’, ‘Totalni opoziv’ i dr.) te aktualnih naslova, možda najveću pozornost privukla je američko-kanadsko-novozelandsko-irska koprodukcija ‘Dođi k tatici’. Film je imao premijeru na uglednom newyorškom Tribeca festivalu i potom obišao niz manje znanih, uglavnom žanrovskih smotri dobivši solidne kritike, i doista riječ je o zanimljivom ostvarenju koje možda navješćuje intrigantnog autora. Kažem možda, jer dugometražni debitant, Novozelanđanin Ant Timpson, ima već 54 godine, a u dosadašnjoj karijeri pisanje i režiranje filmova gotovo da mu nije bilo na pameti (njegova redateljsko-scenaristička filmografija sadrži tek jedan kratki film, horor ‘Crab Boy’ iz 1996.), no nije filmski nevježa – dosad je producirao 12 dugometražnih igranih radova, uglavnom mješavina komedije i horora, nerijetko krimića. ‘Dođi k tatici’ nastao je na temelju njegove ideje koju je prvo u priču, a onda u scenarij pretočio Britanac Toby Harvard.
Nesumnjivo, Harvardov scenarij jako je uporište Timpsonova uratka. Rijetko se kad u žanrovskoj produkciji naiđe na tekstualni predložak nepredvidivog razvoja priče, a ovdje se baš to desilo. Otprilike polovica filma otpada na čudan odnos traumatiziranog i nesigurnog hipstera Norvala (Elijah Wood) i njegova oca (Stephen McHattie) kojeg posjećuje nakon što se nisu vidjeli trideset godina, od Norvalove pete godine života. Otac živi izolirano u neobičnoj građevini na obali do koje se dolazi kroz šumu i očito se ne sjeća da je sinu poslao pismo kojim ga poziva k sebi. Norval je zbunjen roditeljevim ponašanjem koje uz konzumaciju alkohola uključuje i verbalnu, čak i fizičku agresiju, pri čemu postaje jasno da otac prezire sina, čak mu možda namjerava i ozbiljno nauditi. No taman kad se očekuje da stvari krenu prema brutalnom obračunu, odnosno iz sfere psihološke drame prijeđu u prostor horora, otac odjednom umre. Sin ostaje sam s njegovim lešom, počinje čuti čudne zvukove, sve vodi u smjeru očeva oživljavanja i nadnaravnog filma strave (s komičnim slojem koji je već uveden), ali i ovaj put očekivanja se iznevjere. Norval otkrije foto-album iz kojeg shvati da čovjek za kojeg je mislio da mu je otac to nije, te se ispostavi da ispod kuće postoji podrum i da je u tom podrumu zatočen njegov pravi otac (Martin Donovan). A taj je pak kriminalac koji je svojevremeno prevario kompanjone i prisvojio sav obilan plijen, pa mu se oni sada žele osvetiti i dobiti ono što im pripada. Odbacivši sugestije fantastičnog, film mijenja ambijentaciju (novi prostor radnje postaje usamljeni motel napućen swingerima) te kreće u smjeru trilerskog krimića s crnohumornim pomakom, da bi nakon konačnog obračuna, neočekivano podigranog, završio u svojevrsnoj idili ponovno združenih oca i sina, premda su obojica jedva živi.
‘Dođi k tatici’ nije samo film nepredvidiva scenarija, nego i zanimljivog ugođaja što proizlazi iz dobro izabranih lokacija te redateljskih i glumačkih tonova fino balansiranih na žanrovskim razmeđima. Dojam bi bio još bolji da u prvoj polovici ne dolazi do opadanja ritma te da je glavni negativac razrađenije profiliran, ali i ovako radi se o intrigantnom ostvarenju kakvo se ne susreće često u žanrovskoj produkciji.
