Kod nas premijerno prikazan na ZagrebDoxu, potom u ograničenoj kinodistribuciji, dokumentarac ‘Whitney: Biti svoja’ bavi se životom i karijerom Whitney Houston, jednog od palih anđela tzv. popularne glazbe. Film potpisuju iskusni autori, Englez Nick Broomfield, koji iza sebe ima primjerice dokumentarce o Kurtu Cobainu i Courtney Love te Tupacu Shakuru, iako su mu vjerojatno najdojmljiviji radovi oni o serijskoj ubojici Aileen Wuornos, te Austrijanac Rudi Dolezal, najpoznatiji po suradnji sa skupinom Queen i Freddiejem Mercuryjem. Broomfield i Dolezal film su posložili po standardnoj recepturi – otvaraju ga prizorima reportažnih izvještaja s lica mjesta o pjevačičinoj smrti, a potom ga grade kronološki izmjenjujući arhivske i kućne snimke s aktualno snimljenim razgovorima. Drugim riječima, ‘Whitney: Biti svoja’ nema velike kreativne ambicije poput snažnog, Oscarom nagrađenog dokumentarca ‘Amy’ Asifa Kapadije o tragičnoj sudbini Amy Winehouse, nego kompromisno igra na spoj ozbiljnijeg pristupa i dostupnosti za široku TV publiku.
To međutim nikako ne znači da u njemu nema podosta zanimljivih materijala, od kojih su najveće poslastice spomenute kućne snimke, poput one na kojoj se Whitney i njezin suprug, navodni zlostavljač Bobby Brown, igraju Ikea i Tine Turner, preciznije nasilja u vezi Ikea i Tine! Kad čovjek gleda te prizore posve nalik dječjoj igri, ne može se naravno ne upitati kolika je razina osviještenosti evidentnog metapristupa tog ljubavnog para, no čini se da su imali prilično razvijen osjećaj za (samo)ironiju. Jedna pak od najvećih zanimljivosti koje proizlaze iz arhivskog materijala jest spoznaja koliko je Whitney zapravo bila androgina od svoje dječje dobi pa sve do kasnog tinejdžerskog razdoblja i prve afirmacije, koliko joj je ta androginost dobro stajala i koliko je gubila na privlačnosti kad bi samu sebe ukalupljivala u standardne femine odjevne i make up/hair styling obrasce. Pitanje njezine navodne homoseksualnosti odnosno biseksualnosti film ne zaobilazi, štoviše, vrlo važan prostor daje Whitneyinoj intimnoj prijateljici i osobnoj asistentici Robyn Crawford, odnosno svojevrsnom (erotskom?) trokutu Robyn – Whitney – Bobby, no pitanje naposljetku ostaje neodgovoreno. Osim odnosa s Robyn i Bobbyjem, bitne su i relacije u početnoj obitelji, gdje se podcrtava Whitneyina bliskost s ocem i distanciraniji odnos s majkom, gospel pjevačicom Cissy Houston, vrlo zaslužnom za kćerin uspjeh, a možda najznakovitiji dio obiteljske priče je onaj iz kojeg se saznaje da je Whitney puno prije poznanstva s Bobbyjem Brownom kušala drogu kojom su je častila njezina starija braća.
Jedan od najzabavnijih trenutaka filma snimka je razgovora u nekom televizijskom šou, gdje legendarni Serge Gainsbourg, mrtav pijan, na lošem engleskom kaže Whitney da je želi jebati, a njegov prevoditelj to pokušava zamaskirati, no atraktivna je pjevačica jako dobro shvatila što je rečeno i odlično je to odhendlala. Od sugovornika s kojima su razgovori snimljeni u suvremenosti dominira pjevačičin tjelohranitelj (nadahnuće za lik Kevina Costnera u filmu ‘Bodyguard’, samo što, kako sam kaže, nikad nije vodio ljubav s Whitney niti primio metak za nju, ali za ovo potonje bio je, veli, spreman), jedan dosta nametljiv čovjek koji zauzima stav moralne vertikale tvrdeći kako se sirotica mogla spasiti da su članovi obitelji slušali njega i čitali njegova pisma u kojima ih je upozoravao na njezino potonuće u svijet opijata. No najljepši komentar dao je netko drugi – ‘Whitney nije umrla od droge nego od slomljenog srca.’ Ostavljena od ljudi koje je najviše voljela – Robyn, Bobbyja i svoga oca, posve se pogubila među vlastitim demonima na koje ionako nikad nije bila otporna.
