Nakon dvije uzastopne urbane komedije, ‘Imam dvije mame i dva tate’ i ‘Tko pjeva zlo ne misli’, Krešo Golik, čiji se ciklus filmova prikazuje na HTV-u 3, okrenuo se i većim dijelom sedamdesetih zadržao u ruralnim ambijentima, pronalazeći u njima i ljudima koji ih nastanjuju nadahnjujuću svježinu. Među radovima iz tog razdoblja idejno-tematski izdvaja se televizijski film ‘Pucanj’ iz 1977. godine, jedan od tada rijetkih slikopisnih radova (nakon sloma ne samo nacionalističkih nego i liberalnih tendencija ‘71.) koji eksplicitno zahvaća problematiku (netrpeljivih) nacionalnih odnosa, konkretno Hrvata i Srba na hrvatskom selu (film je sniman u okolici Bjelovara). Scenarij je djelo Mirka Sabolovića koji će kasnije napisati predložak za još jedan bitan ostvaraj ruralne tematike, ‘Hoću živjeti’ (1982.) Miroslava Mikuljana, i s kojim je Golik prethodno već surađivao na TV filmu ‘Razmeđa’ iz 1973., naturalističkoj drami o seoskom gazdi (Pavle Vuisić) koji odbija modernizaciju.
‘Pucanj’ se zbiva u selu s miješanim hrvatskim i srpskim stanovništvom, i u središtu ima dvije obitelji koje se s jedne strane trvu zbog zavada s porijeklom u Drugom svjetskom ratu (srpska obitelj Zorić tada je morala pobjeći sa svojeg imanja, a njezine njive počela je obrađivati hrvatska obitelj Bradić, nikad ne plativši za to naknadu), a s druge su ipak bliske, što zbog same činjenice da su prvi susjedi i ne mogu se maknuti jedni od drugih, što zbog toga što su dvojica sinova, Petar Zorić (u to vrijeme sve popularniji beogradski glumac Marko Nikolić) i Tomo Bradić (Božidar Orešković koji se neposredno prije proslavio ulogom Riđana u ‘Kapelskim kresovima’), najbolji prijatelji. Opreka stari – mladi ključna je u Sabolovićevu scenariju: Petrova majka (Semka Sokolović-Bertok), svojevrsna glava kuće iz sjene (i bolničke postelje), i Tomin otac Pajo (Fabijan Šovagović) nositelji su starih netrpeljivosti koje vuku do suvremenosti, a uz to je Pajo Bradić i tvrdokorni konzervativac koji se, za razliku od Petra Zorića i vlastita sina Tome, opire novim ulaganjima čiji je nositelj Hrvat Mato Škorić (Kruno Valentić), a koja mogu donijeti prosperitet, na tragu spomenutog lika Pavla Vuisića iz ranijeg Sabolovićeva scenarija ‘Razmeđa’. Kulminacija međunacionalne nepovjerljivosti i netrpeljivosti zbiva se kad Tomo u krivolovu slučajno rani Petra koji jedva ostaje živ, što zli jezici iskoriste da Tomu osumnjiče za pokušaj ubojstva zbog navodne ljubomore (Petar se spleo s bivšom Tominom curom Ivankom /Mirjana Kauzlarić/, koja strši u seoskoj sredini ne samo zbog tzv. slobodnijeg ponašanja nego i kao kajkavka /Zagorka/ u štokavskom okružju), a stariji ljudi na čelu s Petrovom majkom i kumom, bivšim žandarom (Mate Ergović), Tomu krive i kao (podmuklog) Hrvata. Po principu rekla-kazala stvar se raspiri pa uslijedi slična nacionalistička reakcija s hrvatske strane, no naposljetku se na suđenju sve razjasni, Petar i Tomo se pomire a, i doslovno i simbolički, stare snage bivaju poražene.
Danas je zanimljivo promotriti ‘Pucanj’ – solidan film u kojem se uzoran realistički pristup kao dominanta u par navrata, značenjski podosta patetično, miješa s promodernističkim stilizacijama – kao anticipaciju provale nacionalizma i šovinizma početkom devedesetih i naposljetku rata kao posljedice. Sabolović i Golik točno su, pa u vremenu tzv. hrvatske šutnje i relativno hrabro, detektirali izvore negativnosti u nezaliječenim ranama prošlosti i načelu stada zatvorena u sebe koje se tim ranama hrani, ali su optimistički, gotovo infantilno, precijenili otpornost mladih, odraslih u bitno drugačijem kontekstu, na pogubni narativ starih. Nažalost, stvarnost je demantirala fikciju i potvrdila ono što i danas traje – moć čopora.
