Za britanskog režisera poljskog porijekla Pawela Pawlikowskog u Hrvatskoj se prvi put (ozbiljnije) čulo 2000., kad je simpatičnim i solidnim djelcem ‘Posljednje utočište’, o samohranoj majci Ruskinji koja se u Engleskoj uzdržava internetskim striptizom, pobijedio u Motovunu. Na istom festivalu mogao se četiri godine kasnije vidjeti i njegov sljedeći uradak ‘Moje ljeto ljubavi’, poetična pastoralna priča o međusobnoj ljubavi dviju djevojaka, a onda je autor iščeznuo s kinematografskog radara. Tek 2011. pojavio se novim ostvarenjem ‘Žena iz petog okruga’, smještenim u Pariz i s međunarodnim zvijezdama Ethanom Hawkeom i Kristin Scott Thomas u glavnim ulogama, filmom u kojem je i njegova rodna Poljska imala koprodukcijsko učešće. Velike ambicije ovog zakučastog trilera završile su, međutim, u jalovoj pretencioznosti i malo tko je tada mogao pretpostaviti da će nakon takvog fijaska Pawlikowski uskoro postati jedan od najprestižnijih evropskih sineasta. Da bi se to desilo, morao se vratiti u Poljsku i prvi put snimiti film na poljskom jeziku, u sugestivnoj crno-bijeloj tehnici i s neobičnim kompozicijama kadrova odrezanih donjih rubova, dakako uz stanoviti ideopolitički touch, tj. kritički prikaz egzistencije pod komunističkom vlašću. Taj spoj eksplicitnog ‘arta’ i ‘diskretne’ ideologije pokazao se dobitnim, ‘Ida’ je ovjenčana Oscarom za strani film i Europskim filmskim nagradama za najbolji film, režiju i scenarij te mnoštvom drugih priznanja, jer malo je koga bilo briga za činjenicu da se ispod atraktivnog stila krije praznina sadržaja, odnosno da je odnos dviju protagonistica tek ljuštura punjena stereotipnim značenjima.
Po srodnom načelu Pawlikowski je realizirao, ponovno u Poljskoj, i aktualni ‘Hladni rat’, te iznova fascinirao kritičare i art-festivalski jet set. Opet je tu blistava crno-bijela fotografija u retro kvadratnom formatu slike koji se podudara s vremenom radnje (1949. – 1964.), opet je tu komunistički politički kontekst izložen kritici, opet je središnji odnos lišen ikakve sadržajnosti, opet se autor ispomaže muzičkim brojevima da bi to prikrio, a razlika je u tome što je ‘Ida’ kvalitativno ipak dosezala do solidnosti i na kraju krajeva ponudila dvije glumice iznimne vizualne izražajnosti koje su svojim physisom do neke mjere mogle kompenzirati papirnatost vlastitih likova. ‘Hladni rat’ u središte stavlja muško-ženski par i njihovu navodno veliku ljubav o kojoj svjedoče samo njihovi verbalni iskazi, dok stvarni njezin sadržaj nije moguće ni vidjeti ni osjetiti jer ga naprosto nema. Narativna koncepcija redukcije, odnosno radikalne eliptičnosti tu je da se autor ne bi zamarao motivacijom likova, razradom njihova odnosa i širom kontekstualizacijom, istovremeno prodajući taj lakši put kao ‘smjelu’ dramaturgiju.
Pawlikowski ovaj put nije pogodio ni s izborom glumaca: Joanna Kulig i Tomasz Kot kao ‘prokleti ljubavnici’ imaju stanovitu tjelesnu privlačnost, ali njihovi likovi toliko su prazni i nezanimljivi da ni veća fizička ekspresivnost, dojam je, ne bi puno pomogla, tim prije što redatelj nedovoljno rabi krupne planove. Asocijativna naslovna veza pak između ideopolitičkog hladnog rata i onog ljubavnog, puka je dosjetka oslonjena valjda na logiku da Zula i Wiktor ne mogu biti ni zajedno ni razdvojeni, kao što su Amerikanci i Sovjeti bili u međusobnom animozitetu, ali i trebali jedni druge da bi stvari nekako funkcionirale.
Uglavnom, Pawlikowski je još jednom uspio podvaliti ništa za nešto i ponovno osvojiti glavne Europske filmske nagrade, sada prisnažene nagradom za režiju u Cannesu, a nada se i Oscaru, samo ovaj put sve je to postigao sa znatno slabijim ostvarenjem.
