Gotovo deset godina nakon vestern-drame ‘Meek’s Cutoff’, jedna od vodećih američkih nezavisnih autorica Kelly Reichardt vratila se tematiziranju prostora i društvenog stanja Oregona u prvoj polovici 19. stoljeća filmom ‘Prva krava’, samo sada radnja je smještena u dva desetljeća ranije razdoblje, u dvadesete godine 19. stoljeća. Film je temeljen na romanu Jonathana Raymonda koji je zajedno s Reichardt napisao scenarij, a bavi se prijateljstvom i pokušajem poduzetništva dvojice nježnih muškaraca zatečenih u grubom svijetu doseljenika na šumsko-riječni teritorij kraj Pacifika, nešto prije nego što će on postati dijelom glasovitog Divljeg zapada. Stoga se u službenoj žanrovskoj klasifikaciji ‘Prva krava’ ne označava kao vestern, iako itekako ima njegove elemente, a svakako onaj središnji – pokušaj stvaranja ‘vrta iz divljine’, pri čemu, rečeno je, tematizira i protopoduzetništvo izazvavši u mnogih kritičara asocijacije na Altmanov klasik iz 1970-ih ‘McCabe i gospođa Miller’. Zapravo, film Kelly Reichardt nastao je potpuno u tradiciji tzv. antivesterna sedamdesetih – ultimativno je naturalističan, a protagonisti mu se ne uklapaju u maticu vesterna klasičnog razdoblja. Potonji kad su i imali nježne junake, kao Fordov ‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea’, koji je uostalom nastao na samom kraju klasičnog doba žanra i odlikovao se promodernističkim stremljenjima, ti su nježni junaci, nerijetko pridošlice s istoka zemlje, morali imati potporu ‘pravih’, iskusnih muškaraca-zapadnjaka. U ‘Prvoj kravi’ toga nema – kuhar Cookie i kineski imigrant King-Lu mogu se osloniti samo na sebe same i vlastito prijateljstvo, nastalo takoreći na prvi pogled, na temelju međusobnog prepoznavanja srodnosti senzibiliteta. Pritom je Lu poduzetniji, ‘menadžerski’ karakter, onaj koji u divljini posjeduje daščaru dok Cookie ima tek šator, onaj koji prijatelja pozove da živi s njim i da začnu primitivnu farmu, i koji predloži ‘prvobitnu akumulaciju kapitala’, tj. krađu mlijeka od prve i jedine krave na području Oregona u vlasništvu imućnog Engleza, mlijeka pomoću kojeg će Cookie raditi odlično prodavane kolače. Dakle, umjesto ljubavnog muško-ženskog para klasičnog vesterna koji pripitomljuje divljinu i stvara u njoj (ili od nje) dom, ovdje isto pokušava činiti muško-muški prijateljski par ‘menadžera’ i ‘zanatlije’, pri čemu je potonji posebno nježna, po rodnim stereotipima ‘ženska’ duša koja daščaru ukrašava cvijećem i vrlo je pažljiva prema životinjama, pa tako i kravi koju potajno noću muze. Kako je dramaturška potka filma relativno slična onoj Tanhoferovog ‘H-8’, gledatelji slute da sve to neće izaći na dobro (prva scena zbiva se u sadašnjosti 20. ili 21. stoljeća, pronalaskom dvaju kostura koji leže u plitkom grobu jedan pored drugoga), odnosno suprotno klasičnim postulatima žanra pitomi neće nadvladati divlje, jer potonji su nosioci (kapitalističke) budućnosti.

Divan je poetski naturalizam Kelly Reichardt, njezina uporaba prirodnog svjetla u kreiranju teksture slike i njezine prozračnosti, savršen je John Magaro kao utjelovitelj Cookieja i njegove ultimativne nevinosti, a od autorice kultnog naslova svakog ljubitelja životinja ‘Lucy i Wendy’ dobili smo, naravno, i puno prizora dobrih životinja kao dio slike iskonskog svijeta gdje zajedno žive šume, rijeke, ocean, životinje, ljudi, a među ljudima Indijanci, crnci, Kinezi, Škoti, Rusi, Englezi… Sve će to za koje desetljeće nestati (Oregon je postao država u kojoj je crncima bilo zabranjeno živjeti, a pripadnici etničkih manjina morali su plaćati poseban porez), ali zabilježeno je u ovom iznimnom ostvarenju koje optimalno spaja individualno i društveno te potvrđuje Kelly Reichardt, zajedno s Andreom Arnold, kao najvažniju filmašicu današnjice.