>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: O očevima i skrbništvu

Xavier Legrand, ‘Julien u sredini’ (2017): Film o brutalnom nasilniku i njegovim žrtvama u kojem nema prostora za suvišna pitanja koja bi možda sve nepotrebno zakomplicirala

Poznato je da u velikoj većini slučajeva nakon razvoda braka majke dobivaju skrbništvo nad djecom te da nerijetko otežavaju očevima njihovo viđanje. Očevi su često žrtve tradicionalistički postavljenog sistema koji podrazumijeva da su majke (žene općenito) ‘prirodne’ odgajateljice. Prošle godine te se teme u nas kritički poduhvatio Arsen Oremović u svom još neprikazanom dokumentarnom filmu ‘Tak kak je’, a u svjetskim razmjerima iste se 2017. dugometražni debitant Xavier Legrand tom problematikom pozabavio u igranoj formi, polučivši velik interes i odobravanje. Njegov ‘Julien u sredini’ dobio je nagradu za najbolju režiju u Veneciji, nagradu publike u San Sebastianu te niz drugih priznanja, a prikazan je i u glavnom natjecateljskom programu Zagreb Film Festivala, da bi se sada našao i na našem kinorepertoaru. Za razliku od Oremovića koji se u svom dokumentarcu otvoreno zauzima za slabiju stranu, tj. očeve, Legrand nemali dio svog filma ostavlja otvorenim ili relativno otvorenim po pitanju govori li istinu majka ili otac, odnosno da li majka koja traži puno skrbništvo nad djecom, zapravo nad mlađim djetetom, 12-godišnjim Julienom, nepravedno želi isključiti oca iz odgoja i života zajedničkih potomaka.

Legrandova dramaturška strategija je dakle postaviti situaciju (relativno) otvorenom, ali tako da na neki način kontekstualno sugerira da otac, usprkos ponuđenim dokazima, nije kriv. Naime, kad u filmu čovjek optužen za nasilništvo fizički nekako i djeluje kao nasilnik (izrazito krupan, nesimpatična lica), kad ga i maloljetni sin i odnedavno punoljetna kći optužuju za nasilništvo, kad vlastiti roditelji prema njemu imaju kritički odnos jer krivo tretira sina odnosno njihova unuka, nekako se, na temelju mnoštva odgledanih filmova i pročitanih knjiga, očekuje obrat. Očekuje se da otac nije baš takav negativac kakvim se može učiniti, da je majka možda izmanipulirala djecu i tome slično. No umjesto više ili manje očekivanog preokreta, Legrand radi upravo suprotno – indicije o očevoj krivnji i psihičkoj devijantnosti pojačava i naposljetku dovodi do takvog intenziteta da dotični ispadne psihopatom koji ne preže ni od čega da bi potvrdio svoje pravo na bivšu obitelj, prije svega sina i suprugu, prevodeći film iz drame u triler s čak pokojim elementom horora. Drugim riječima, njegova je strategija – ako se čini loše, doista i jest loše, štoviše, može biti samo gore. Nema očekivanog preokreta, nema potvrde gledateljskih očekivanja. Na papiru zvuči obećavajuće. Međutim, iznevjeravanje očekivanja ne mora uvijek biti dobar znak. Da je slijedio očekivanja, autor bi napravio psihološki složeniji film, njihovim iznevjeravanjem otišao je u jednodimenzionalnom smjeru polučivši film o brutalnom nasilniku i njegovim žrtvama u kojem je sve jednostavno, u kojem nema prostora za suvišna pitanja koja bi možda sve nepotrebno zakomplicirala.

‘Julien u sredini’ zapravo je neka vrsta aktivistički angažiranog uratka koji naposljetku nastoji privući publiku i žanrovskim mamcima, što je, naravno, posve legitimno, no problem je što se njegov ne naročito vješto prikriveni aktivizam doima podosta plakatskim (u kontekstu realističke psihosocijalne drame koja ipak zahtijeva veću suptilnost), a završni žanrovski prijelaz iz drame u užasavajući triler djeluje nategnuto – lik oca jednostavno nije dovoljno psihološki motiviran za taj prijelaz, odnosno duga scena proslave kćerina rođendana, sama po sebi dosta dobro režirana (osobito dio u dugom kadru s relativno složenom mizanscenom), nije dostatna priprema za žanrovsko prekoračenje. Najkraće, ‘Julien u sredini’ dobar je, solidan film, ali kritičarske pohvale i festivalska priznanja ipak su pretjerani.

1/1