>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

FILMSKA KRITIKA: O ‘višim’ i ‘nižim’ rasama

Ali Abbasi, Granica (2018.) Fantastična kriminalistička drama s elementima triler-horora, nastala prema kratkoj priči J. A. Lindqvista

Skandinavski žanrovski film najšire shvaćenog kriminalističkog usmjerenja nije tako razvijen i međunarodno uspješan kao istovrsna skandinavska žanrovska književnost, ali s vremena na vrijeme uspijeva privući internacionalnu pozornost, nerijetko s osloncem upravo na spomenutu književnu struju. U našim kinima novi takav slučaj je fantastična kriminalistička drama s elementima triler-horora, ‘Granica’, adaptacija istoimene kratke priče Johna Ajvidea Lindqvista, autora bestselera ‘Neka uđe onaj pravi’ prema kojem je Tomas Alfredson prije desetak godina snimio osebujan i prilično potentan istoimeni (romantični vampirski) horor vrlo intrigantnih protagonista (dvoje djece na početku puberteta).

Intrigantan par protagonista nalazi se i u središtu ‘Granice’, koje zapravo ponajprije zauzima lik carinske djelatnice Tine (Eva Melander), neobične žene čudnog izgleda i s nesvakidašnjom sposobnošću da namiriše strah odnosno nelagodu kod ljudi koji prelaze granicu, a nešto kriju. Jednom prilikom Tina nešto namiriše i kod čudnog, zapuštenog muškarca Vorea (Eero Milonoff), no ništa kriminalno u vezi s njim se ne otkrije, ali će se zato njih dvoje zbližiti, prepoznavši jedno u drugom sličnu, ako ne i istu vrstu osobnosti, i ne samo osobnosti, kako će se ubrzo pokazati. Tina iznajmi Voreu sobu kraj šumske kuće u kojoj živi s nemarnim ljubiteljem pasa, a Vore počne Tinu oslobađati osjećaja sputanosti i srama, koje je gajila jer je različita od ostalih. To oslobađanje zbiva se u prirodnom ambijentu šume i jezera, uz svjedočenje životinja, sadrži uživanje u vlastitim obnaženih tijelima, odnosno afirmaciju od standarda pomaknute estetike, sve u sklopu par excellence romantičarske ideje o slavljenju drugačijeg, iskonskog, nesputanog. Tina će, zajedno s gledateljima, od Vorea saznati da pripada posebnoj vrsti bića koje je ljudska rasa diskriminirala, tlačila, ubijala, nad kojima je izvodila eksperimente i otimala im djecu dajući ih ljudima na posvajanje (može asocirati na stvarnu praksu odnosa ‘viših’ prema ‘nižim’ ljudskim rasama opisanu u ovogodišnjem pobjedniku Pule, ‘Dnevniku Diane Budisavljević’), a odlika te rase, odnosno vrste, jest i ta da žene imaju penis, a muškarci vaginu, pa će tako Tina penetrirati i oploditi Vorea. No suprotno očekivanjima, neugodni nagovještaji vezani uz Vorea pokazat će se opravdanima, pa će veliki emancipator otvoreno demonstrirati i svoju negativnu stranu, nagnavši Tinu na moralni izbor, na opredjeljenje između dobra i zla.

‘Granicu’ je režirao Ali Abbasi, Iranac koji je s dvadesetak godina emigrirao u Švedsku, gdje je diplomirao arhitekturu, a potom i filmsku režiju u Danskoj, u kojoj je otpočeo kinematografsku karijeru. U dugom metru debitirao je 2016. horor dramom ‘Shelley’, prikazanom na Berlinaleu i nominiranom za najbolji debi, da bi ‘Granicom’ otišao korak dalje – pobijedio u uglednom canneskom pobočnom programu Izvjestan pogled, a njegov je uradak uspio zaraditi i nominacije za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg filma, režije, scenarija i glavne ženske uloge, osvojivši nagradu za superviziju specijalnih efekata, a i oscarovsku nominaciju za najbolju masku. Doista, riječ je o ostvarenju koje zanimljivo rabi romantičarsko nasljeđe, nudi vrlo ugođajnu ambijentaciju, dojmljiv vizualni stil i odličan glumački nastup Eve Melander, no sadrži i ponešto proizvoljnosti (Voreova sposobnost serijskog rađanja svojevrsnih pseudobeba), općih mjesta (npr. karakterizacija pedofila), nepotreban zaokret u čvršće žanrovske okvire, a i sama završnica prilično je predvidljiva. Tako da u konačnici ‘Granica’ ostaje film koji zaslužuje respekt, ali usprkos svojoj ambicioznosti ne prelazi granice solidnosti.

1/1