>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Opasna kemija

Todd Haynes, ‘Mutne vode (2019): Film o tužbi protiv moćne korporacije DuPont koja je trovala vodu i tlo otpadom od proizvodnje teflona

Todd Haynes jedan je od najistaknutijih američkih nezavisnih queer filmaša, od radikalnih underground radova iz sredine osamdesetih i početka devedesetih, kad se bavio biografijama Arthura Rimbauda (i njegovim odnosom s Paulom Verlaineom – ‘Ubojice – Film koji se tiče Rimbauda’ iz 1985.), Karen Carpenter (i njezinim odnosom s bratom Richardom – ‘Superstar: Priča o Karen Carpenter’ iz 1988.) te labavo adaptirao Jeana Geneta (dugometražni debi ‘Otrov’ iz 1991.), do ultradizajniranih melodrama koje su povezale (gej) intimizam i društvenu kritiku i obilježile mu opus u novom tisućljeću – ‘Daleko od raja’ (2002.) i ‘Carol’ (2015.). Stoga je poprilično iznenađenje njegovo okretanje standardnom društveno-kritičkom filmu lišenom ikakvih queer elemenata u zadnjem ostvarenju ‘Mutne vode’, iako se to priklanjanje izrazitijem mainstreamu (i dalje u okviru nezavisne produkcije) može promatrati kao pokušaj osvježavajućeg iskoraka iz dosadašnje suštinske poetičke konzistentnosti.

‘Mutne vode’ bave se slučajem tužbe protiv moćne američke kemijske korporacije DuPont, odnosno procesom koji se vodio od kraja devedesetih do 2017. u američkoj saveznoj državi Zapadnoj Virginiji. Kompanija je naime u provincijskom zapadnovirginijskom mjestašcu počela odlagati otrovan otpad nastao proizvodnjom teflona, najpoznatijeg kao ključnog sastojka tzv. neprijanjajućih tava koje su DuPontu donosile milijarde dolara dobiti. Odlagalište je graničilo s posjedom lokalnog farmera koji je potražio pravnu pomoć nakon što su krave, čijim se uzgojem bavio, počele masovno obolijevati i umirati. Slučaja se prihvatio Rob(ert) Billot koji je upravo postao partner u uglednoj odvjetničkoj tvrtki iz Cincinnatija u Ohiju, potaknut činjenicom da je farmer susjed njegove bake i da je sam djelomično odrastao u tom kraju jer je baku često posjećivao. Za tužbu protiv kemijskog diva, za kojeg počinje shvaćati da sustavno truje tlo i vodu i tako ugrožava cjelokupno lokalno stanovništvo, ali i da proizvodnja teflona šteti zdravlju ljudi širom svijeta koji ga koriste, dobio je podršku šefa svoje tvrtke, ali komplikacije i opstrukcije tokom sudskog postupka bile su tolike da je Billot zapadao u malodušje, prolazio kroz bračne krize i naposljetku došao do zaključka da građanima nitko neće pomoći u njihovoj borbi, ponajmanje državne vlasti, te da u otporu sistemu mogu računati samo na sebe same.

Haynes i njegov stalni snimatelj, jedan od vodećih svjetskih direktora fotografije Edward Lachman, film su vizualno koncipirali u stilu novoholivudskih atmosferičnih trilera sedamdesetih (filmovi Alana J. Pakule iz tog razdoblja mnogima su bili prva asocijacija), s osloncem na kolorističku zagasitost i monokromatičnost te zrnatu teksturu fotografije. Osim besprijekornog vizualnog stila i glumačke izvedbe vrlo su kvalitetne (Mark Ruffalo kao Billot glumački nosi cijeli film, a relativno mali prostor jako je dobro iskoristila Anne Hathaway u ulozi njegove supruge), no problem leži u scenariju. Važan motiv bračne krize tek je dotaknut, snažno naznačena sugestija bliskosti Billota i njegove kolegice ekspresno se zaboravlja i, uopće, film nakon narativno prilično podrobne prve polovice, u drugoj zadobiva površno kronikalan karakter, kao da se shvatilo da je materijala previše za ozbiljniju obradu pa se sve što brže i lakše željelo privesti kraju. Povremeno pak pumpanje trilerske napetosti puno je više ostavilo dojam žanrovskog zavaravanja gledatelja nego uspjele sugestije protagonistova psihičkog stanja.

‘Mutne vode’ tako ostaju podvojen film – oblikovno uglavnom suveren, sadržajno nedorečen. Solidno ostvarenje koje je imalo veće potencijale.

1/1