>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Otac, sin i svemir

James Gray, ‘Ad Astra’ (2019): Mistificiranje odnosa oca i sina bez ikakva uvjerljivijeg motivacijskog potpornja ne spada u bolje strane filma

S prva četiri filma, nastala između 1994. i 2008., James Gray afirmirao se kao jedan od vodećih autora američkog independenta. Prva tri naslova, ‘Mala Odessa’, ‘Yards’ i ‘Braća po krvi’, bili su spoj intimne, moralno snažno obilježene obiteljske tematike s kriminalističkim žanrovskim elementima, a četvrti, vrhunac njegova opusa, ‘Ljubavnici’, u središte je postavio psihopatskoerotsku motiviku. Radnja sva četiri filma događala se u sadašnjosti, da bi prvi prijelaz u prošlost, na početak dvadesetog stoljeća, u filmu ‘Imigrantica’ označio Grayevo kvalitativno klizanje prema dolje. I tu su moralni aspekti bili vrlo izraženi, kao i uloga (alternativne) obitelji te velik interes za psihoerotsko u sprezi sa stanovitim mentalnim pomakom, a prisutan je bio i kriminalni moment, međutim film je ispao poprilično beskrvan i trom. Ista stvar, samo s još slabijim učinkom, ponovila se i s naslovom ‘Izgubljeni grad Z’, još jednim povratkom na početke dvadesetog stoljeća, suh i dosadan film, iako smješten usred Amazonije. U najnovijem ostvarenju ‘Ad Astra’ Gray se iz amazonske prašume s početka prošlog vijeka upućuje u beskraj svemira u ‘bližoj budućnosti’, pronalazeći tamo, kao i u džungli, pustoš. Dok se u prethodnom uratku radilo o traganju za izgubljenim gradom, u novom je riječ o potrazi za ocem.

Jasan dubinski orijentir za ‘Ad Astra’, jednako kao i za ‘Izgubljeni grad Z’, jest ‘Srce tame’ Josepha Conrada, i to prvenstveno Coppolina ingeniozna adaptacija u ‘Apokalipsi sada’. Vrhunski astronaut Roy McBride (Brad Pitt) poslan je u potragu za odmetnutom astronautskom legendom Cliffordom McBrideom (Tommy Lee Jones), u udaljeni svemir, negdje u blizini Neptuna, odakle McBride, pretpostavlja se, ugrožava opstanak života na Zemlji izazivajući razorne svemirske oluje. Stariji McBride nije samo fanatik uobličen kao varijanta Conradova i Coppolina (pukovnika) Kurtza, on je i otac mlađeg McBridea kojeg je davno, kao i njegovu majku, napustio zbog apsolutne posvećenosti pronalaženju života u udaljenom svemiru. Usprkos tome, sin u ocu vidi heroja i uzor, pa je i sam maksimalno posvećen poslu i zanemaruje suprugu (Liv Tyler), međutim nema ‘vizionarski’ kapacitet oca, stoga je prizemljeniji i imun na fanatizam. Na putu do oca, sin će morati svladati vrlo ozbiljne prepreke, a kad se napokon suoče, stameno predanog sina u namjeri da oca vrati na Zemlju neće pokolebati ni otvoreni očev iskaz da ga za sina i njegovu majku nikad nije bilo briga te da njegov dom nije ‘dolje’.

Mistificiranje odnosa oca i sina bez ikakva uvjerljivijeg motivacijskog potpornja, nego naprosto iz premise ‘arhetipskosti’ te relacije, svakako ne ide u bolje strane filma, a nekima je zasmetala i očita derivatnost ‘Ad Astre’. Osim oslonca na Conrada/Coppolu, Gray je posegnuo i za veličanstvenom distanciranošću, mjestimično i scenografskim rješenjima Kubrickove ‘2001. Odiseje u svemiru’, dok je u uporabi flashbackova i off-naratora (sam protagonist) očit utjecaj Terrencea Malicka i njegova načina stvaranja poetičnosti, koji je već kod njega samog prerastao u automaniru, a kod Graya ta je manira podjednako mistifikacijska, dakle dolazi do ruba patetike, a ponekad ga i prekorači.

Pa ipak, riječ je o jednom od boljih filmova ovogodišnje, vrlo slabe produkcije – ako ništa drugo, ‘Ad Astra’ posjeduje umjetničku ambiciju uglavnom ne zapadajući u pretencioznost, iako, rečeno je, patetika se omakne (posebno u samoj završnici), demonstrira suvereno baratanje poetikom sporog ritma i distance, dobro se služi narativnom oskudnošću, dizajnerski je besprijekorna, a Brad Pitt u glavnoj ulozi je odličan, još jednom nakon ‘Bilo jednom u… Hollywoodu’ potvrđujući da je u svom najboljem glumačkom razdoblju.

1/1