Aktualni val tzv. progresivnih društvenih nastojanja u Americi manifestira se na mnogo načina, a jedan od njih je i slavljenje filmova koji to definitivno ne zaslužuju. Nakon što je prošle godine u visine podignut hibrid horora i komedije ‘Bježi!’ zbog navodno originalnog i lucidnog antirasističkog angažmana koji je trebao iskupiti sve njegove banalnosti, početkom ove godine na Sundanceu je premijerno prikazan ‘Blindspotting’ (hrvatski prijevod glasi ‘U mrtvom kutu’), mješavina komedije i društveno angažirane drame, s rasnom i klasnom tematikom u središtu, koji su najugledniji mediji dočekali s panegiricima ili u najmanju ruku s izrazitom naklonošću. A zapravo, riječ je o djelcu srednje vrijednosti koje će nekom biti više, a nekom manje simpatično.
Film su scenaristički i producentski začeli njegovi glavni glumci, hip-hoperi Daveed Diggs i Rafael Casal, koji tumače najbolje prijatelje Collina i Milesa što zajedno rade u firmi za selidbe u kalifornijskom gradu Oaklandu i svjedoče nadiranju novog imućnog sloja stanovništva (više) srednje klase u tradicionalno radničke dijelove grada. Collin je staložen i dobronamjeran Afroamerikanac kojem je ostalo još tri dana do izdržavanja kušnje uvjetne kazne, i dalje zaljubljen u svoju bivšu, prema njemu kritički raspoloženu djevojku, a Miles frustriran bijelac sklon agresivnim ispadima naoružan revolverom, te u braku s crnom djevojkom s kojom ima dijete. Collin jedne noći slučajno svjedoči policijskom nasilju, kad bijeli policajac ubije crnog muškarca iako je ovaj odustao od bijega i predao se, ali ne želi se javiti kao svjedok zbog rasne pripadnosti i kazne koju izdržava, pa ga muči grižnja savjesti. Razvitak radnje će pokazati zašto je Collin osuđen te u par dramatičnih scena demonstrirati suštinu odnosa dvojice prijatelja i društvenog stanja.
‘Blindspotting’ je razmjerno zanimljiva smjesa komedije i drame čiji žanrovski prijelazi i kontrasti nisu uvijek najumješnije izvedeni pod redateljskim ravnanjem dugometražnog debitanta Carlosa Lópeza Estrade, iako dominantno taj spoj funkcionira, kao što ni Diggs i Casal nisu uvijek na visini zahtjeva onih prizora što se odlikuju emotivnom intenzivnošću i složenošću, premda su u cjelini pristojno odradili svoje glumačke nastupe. Odsutnost visokih redateljskih i glumačkih dometa ide ruku pod ruku s preeksplicitno postavljenim idejnim rješenjima: autorski trio bez zadrške poseže za ne naročito poticajnom simbolikom kojom naglašava potrebu sagledavanja psihičke složenosti svakog pojedinca naspram spontanog svođenja drugih na jednu dimenziju, Collinovu grozničavu zaokupljenost stradanjem crnaca od policijskog nasilja uprizoruje pomalo patetičnom nadrealnošću (mrtvi ustali iz grobova), a kulminacijska scena dramatičnog suočavanja Collina i policajca ubojice doima se za koju nijansu pretjeranom u svojoj stiliziranosti (riječ je o obračunu reperskim monologom).
Spoj društvene angažiranosti i stilske naglašenosti jednog je kritičara naveo na usporedbu sa znamenitim uratkom Spikea Leeja ‘Do the Right Thing’, međutim takva je komparacija promašena iz jednostavnog razloga što je Lee bio daleko talentiraniji režiser 1989., kad je njegov film nastao, od Estrade danas, odnosno njegove stilizacije bile su daleko svježije i puno bolje povezane s eksplicitnim društvenim angažmanom (dostojne zlatnog standarda koji je u tom smislu postavio Ejzenštejn jer, ne zaboravimo, u svakom angažmanu te vrste ima propagande) od stilizacija i njihova prožimanja s angažmanom koje nudi Estrada. To ne znači da ‘Blindspotting’ nije kvalitativno korektan film, ali posve je jasno da nipošto ne zaslužuje silne pohvale koje je dobio na račun svoje, nazovimo je tako, idejne progresivnosti.
