>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Perfektno korektno

Peter Farrelly, ‘Zelena knjiga’ (2018): Feel good uradak prepun općih mjesta političke korektnosti, čiji je oskarovski trijumf mnoge razljutio

Nije lako zamisliti tipičnijeg dobitnika Oscara od ovogodišnje ‘Zelene knjige’. Feel good uradak prepun općih mjesta političke korektnosti, s afirmacijom obiteljskih vrijednosti (u božićno doba godine) i skladnim preplitanjem dramskih i humornih sastavnica, prvi je samostalni redateljsko-scenaristički projekt Petera Farrellyja, bez mlađeg brata Bobbyja s kojim je zajedno potpisao niz komedijskih hitova, s ‘Glup i gluplji’ i ‘Svi su ludi za Mary’ kao vrhuncima popularnosti. Braća Farrelly proslavila su se u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća filmovima grubog humora i, barem naizgled, politički nekorektnog pristupa, međutim od ostvarenja ‘Ljubav je slijepa’ iz 2001., gdje se poprilično praznoglavi protagonist zaljubljuje u izrazito pretilu djevojku koju vidi kao vitku ljepoticu, priklonili su se zahtjevima političke korektnosti. Nije stoga čudno što se Peter Farrelly u prvom samostalnom autorskom uratku, koji potpisuje i kao jedan od producenata, prihvatio sinopsisa glumca, scenarista i režisera Nicka Vallelonge o Vallelonginom ocu koji je početkom 1960-ih bio vozač i neformalni tjelohranitelj crnačkog klasičnog pijanista Dona Shirleyja na njegovoj turneji američkim jugom u doba kad je rasistička segregacija još bila na snazi. Farrelly, Vallelonga i glumac Brian Hayes Currie napisali su scenarij o odnosu dvojice muškaraca različite rase, klase i seksualne orijentacije, koji kroz zajedničko druženje prevladavaju te barijere i postaju prijatelji, a Farrelly je taj scenarij pretvorio pobjednički oskarovski film.

Jedna od najslabijih godina u povijesti dodjele Oscara, najozbiljnijeg kandidata za najbolji film imala je u ‘Romi’ Alfonsa Cuaróna, međutim problem je bio u tome što je ‘Roma’ meksička produkcija i njegova bi pobjeda bila presedan – nikad prije nije se dogodilo da film na neengleskom jeziku pobijedi. No ruku na srce, problem je bio i u samom Cuarónovom ostvarenju: već sama činjenica da je riječ o tzv. čistom art filmu nije mu išla u prilog, no ključno je bilo to što ‘Roma’ naprosto nije atraktivan art film. Previše dramaturški ravan, sav snimljen u srednjim i daljim planovima, bez takoreći ijedne samostalno snažne scene, on računa na kumulativni učinak koji, međutim, do većine tzv. običnih gledatelja ne dopire.

Drugi umjetnički vrlo ozbiljan kandidat bila je ‘Miljenica’ Yorgosa Lanthimosa, no to je opet film jakog bizarnog pomaka, kakvi teško mogu računati na glavnog Oscara. I ‘Čovjek iz sjene’ Adama McKaya bolji je film od ‘Zelene knjige’, ali nedovoljno kvalitativno superioran da bi mogao neutralizirati oskarovske komparativne prednosti potonjeg. Ostaje zapravo samo jedno pitanje: Kako je ‘Zelena knjiga’ nadjačala solidniji i atraktivniji film ‘Zvijezda je rođena’, također omiljene oskarovske tematike? Odgovor je valjda da je (višestruko) manjinska problematika, kojoj se eksplicitno angažirano pristupa, u ovom trenutku više in od one ljubavne u svijetu šoubiznisa.

Ipak, ne treba biti nepravedan prema ‘Zelenoj knjizi’. Film je to dobrog redateljskog ritma, odličnih glumaca (Viggo Mortensen i Mahershala Ali), dojmljive fotografije i općeg dizajna (odlična rekonstrukcija razdoblja), već spomenutog skladnog preplitanja dramskog i humornog, a u dva navrata isporučuje i prizore koji imaju snažan emocionalni naboj. Istina, već spomenuti niz općih mjesta i eksplicitan angažman koji povremeno postaje i didaktičan stoje na drugoj strani, no to nikad nije bila prepreka, štoviše, često je bila garancija oskarovskom uspjehu. Uglavnom, ‘Zelena knjiga’ solidno je djelce čiji je oskarovski trijumf mnoge razljutio (pa tako i Spikea Leeja koji ga vidi kao tipični bjelačko-liberalni antirasizam što patronizira crnce), ali to je daleko više problem institucije koja dodjeljuje najslavniju filmsku nagradu nego samog filma.

1/1