S prva četiri filma, nastala između 1994. i 2008., James Gray afirmirao se kao jedan od vodećih autora američkog independenta. Prva tri naslova, ‘Mala Odessa’, ‘Yards’ i ‘Braća po krvi’, bili su spoj intimne, moralno snažno obilježene obiteljske tematike s kriminalističkim žanrovskim elementima, a četvrti, vrhunac njegova opusa, ‘Ljubavnici’, u središte je postavio psihopatskoerotsku motiviku. Radnja sva četiri filma događala se u sadašnjosti, da bi prvi prijelaz u prošlost, na početak dvadesetog stoljeća, u filmu ‘Imigrantica’ označio Grayevo kvalitativno klizanje prema dolje. I tu su moralni aspekti bili vrlo izraženi, kao i uloga (alternativne) obitelji te velik interes za psihoerotsko u sprezi sa stanovitim mentalnim pomakom, a prisutan je bio i kriminalni moment, međutim film je ispao poprilično beskrvan i trom. Ista stvar, samo s još slabijim učinkom, ponovila se sa zadnjim Grayevim uratkom ‘Izgubljeni grad Z’, još jednim povratkom na početke dvadesetog stoljeća.
Film se temelji na knjizi novinara Davida Granna, koji je ispisao biografiju britanskog istraživača Percyja Fawcetta, opsjednutog idejom da je u dubinama Amazonije postojala drevna civilizacija te to pokušao dokazati, nestavši naposljetku zajedno s najstarijim sinom 1925. u neistraženoj divljini. Gray, koji je kao i u svim svojim ranijim filmovima i autor scenarija, narativno je i motivski vrlo široko postavio radnju, od Fawcettovih neuspjelih pokušaja da se društveno uzdigne kao vojnik, preko njegove preobrazbe u istraživača, također prvotno vođene željom za klasnim napretkom, i učestvovanja u Prvom svjetskom ratu, do spomenute opsesije da dokaže postojanje izgubljenog grada u brazilskim prašumama. Krećući se tako prostranim vremensko-prostorno-društvenim platnom doticao se raznih motiva (klasne i rodne obespravljenosti, odnosa prema obitelji, čežnje za pustolovinom i društvenim uspjehom, znanstveničkih predrasuda, položaja Indijanaca, opsesije velikim pothvatom…), idući od jednog prema drugom površnim korakom, nižući ih bez naročite izražajnosti, a kamoli pokušaja zaokruženja. Pritom je ostavio dojam da se jako trudi omekšati barem mjestimično turbulentna stanja u Fawcettovoj obitelji, dok je protagonistov tada uobičajeni rasizam (prema Indijancima), koji Grann u knjizi navodi, posve otklonio, sve u skladu sa željom da se središnji lik učini što harmoničnijim i s težnjom političkoj korektnosti (čija je posljedica i prikaz junakove supruge kao vrlo emancipirane žene koja se međutim tek jednom prolazno pokušava pobuniti protiv toga da uvijek ostaje kod kuće i brine o djeci dok joj suprug odlazi tko zna kamo). Također, narativni ritam vrlo je spor, što u otprilike prvoj polovici filma još i ostavlja dojam stanovite elegantnosti starog kova, no kako radnja dalje odmiče, a događaji koji bi trebali biti uzbudljivi to nikako da postanu, spor tempo jednostavno postaje zamoran i počinje u obilnim količinama izazivati dosadu.
Kad u završnici Gray indijanskom bakljadom u noći pokuša dozvati relativno slične prizore iz Coppoline ‘Apokalipse sada’, još jasnije se pokazuje sva njegova jalovost jer svaka usporedba s klasicima koji su se bavili odlaskom u srce tame (drugi glavni filmski orijentir je, naravno, Herzogov ‘Aguirre, gnjev božji’) njegov film čini posve inferiornim. Prestižni Darius Khondji polučio je, kao i u ‘Imigrantici’, nekoliko jako lijepih kadrova uz prirodno osvjetljenje, Charlie Hunnam, zvijezda ‘Sinova anarhije’, odličan je u glavnoj ulozi, a i Sienna Miller kao njegova supruga vrlo je solidna, no sve to najvećem podbačaju dosadašnje karijere Jamesa Graya nije uspjelo puno pomoći.
