Jedan od vodećih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, Ivan Ramljak, u svom je dugom dokumentarnom prvijencu ‘O jednoj mladosti’, nedavnom pobjedniku balkanske sekcije najuglednijeg dokumentarnog festivala u regiji, prizrenskog Dokufesta, spojio dva izuzetna filma – slavni Wellesov igrani klasik ‘Građanin Kane’ i Oscarom ovjenčan dokumentarac ‘Amy’ Asifa Kapadije. Od tzv. najboljeg filma svih vremena Ramljak je preuzeo strukturu s pet pripovjedača koji sukcesivno svjedoče o preminulom naslovnom liku i enigmi koju je ostavio iza sebe, a od britanskog oskarovca koncepciju izlaganja koja se ultimativno sastoji od arhivskog (audio)vizualnog materija (fotografije i video-zapisi) povezanog sa sadašnjošću tek govorom svjedoka u offu. No preuzet je samo ‘kostur’, ne i ‘meso’. Naime, za razliku od Wellesa, Ramljak ne radi film o općepoznatoj osobi s golemim imutkom i utjecajem koja je došla do biološkog kraja u godinama kad ljudi uobičajeno umiru, nego o mladiću marginalcu koji se tek trebao afirmirati, i to na umjetničkom, ne na planu velikog biznisa. Također, za razliku od ‘Amy’, ‘O jednoj mladosti’ nije film o pop-zvijezdi koju autor nije poznavao, ili u najmanju ruku nije je poznavao dobro (Amy Winehouse), nego film o autorovu najboljem prijatelju, talentiranom fotografu, video-artistu i DJ-u kojeg je ono najbolje tek trebalo čekati (velika većina dojmljivih fotografija u filmu, a i video-zapisa, njegovo je djelo). Osim toga, Ramljak radi film s puno većim vremenskim odmakom od smrti svoga protagonista nego što to čine Welles i Kapadia (pseudodokumentarna radnja ‘Građanina Kanea’ počinje odmah poslije smrti fiktivnog junaka, a ‘Amy’ je realizirana četiri godine nakon smrti svoje protagonistice): Marko Čaklović, o njemu je riječ, umro je iznenada prije trinaest godina, a slično kao kod Amy Winehouse, uzrok smrti bila je pretjerana konzumacija alkohola (u kombinaciji s konzumacijom heroina), što je bila posljedica nedijagnosticirane, ali vrlo stvarne depresije.

Radeći film o prijatelju, Ivan Ramljak vrlo je svjesno, o čemu uostalom svjedoči naslov, radio film o pripadnicima vlastite generacije u vrijeme kad su bili mladi, a posebno o sebi samom. Naime, sam Ramljak pojavljuje se kao svjedok/pripovjedač ne samo na početku i kraju filma kao ključnim mjestima narativa, nego i kao svojevrsni vodič kroz film, ‘interpripovjedač’ – iza priče svakog od likova slijedi njegova (kratka) priča kao vezivno tkivo i naposljetku točka na i. Ramljak je, znači, alfa i omega filma ne samo kao njegov inicijator, režiser, scenarist te jedan od protagonista, nego kao onaj koji i doslovno, ne samo preneseno, stoji na njegovom početku i kraju. Iako su se s tim u vezi mogle čuti neke primjedbe, takva odluka ima svoj raison d’etre u činjenici da je riječ o intimističkom ostvarenju čijem je nastanku glavni poticaj bila autorova želja da se na neki način oduži prijatelju s kojim se rastao na izrazito opor način, odbacivši ga od sebe iz razloga koji sada, u spomenutom kontekstu intimizma, može zazvučati ironično, ali je duboko tužan kao i cijeli film – zato što je shvatio da o najboljem prijatelju zapravo ne zna ništa bitno i da taj prijatelj, zbog neprevladive introvertiranosti, odbija intimnost kao nužan sastojak prijateljstva. Trenutak tog Ramljakova ‘autanja’ ključno je mjesto filma, gdje on doseže do svoje najpotresnije emocije. Svjedočenja Markove sestre Nevene i njegovih djevojaka Marcele i Vedrane također imaju izuzetnih trenutaka (svjedočenje prijatelja Sebastijana dramaturški je funkcionalno, ali nema naročit emocionalni ni spoznajni naboj), osobito Vedranino koja nostalgično slika nevino, slatko i svježe vrijeme čiste ljubavi.

Najkraće, ‘O jednoj mladosti’ lijep je i tužan film koji zaslužuje svaku preporuku.