>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Režiram, crtam

Miroslav Mandić, ‘Glumim, jesam (2018): Na koncepcijsko-idejnoj razini Mandićev film umara nemogućnošću iskoraka iz klišeja

Propitivanje odnosa fikcije i zbilje stara je filmska tema, nerijetko predstavljena problematiziranjem interakcije glumca i lika koji utjelovljuje/interpretira. U nas najistaknutiji je predstavnik tog smjera Tomislav Radić s prva dva svoja filma iz početka sedamdesetih, ‘Živa istina’ i ‘Timon’, a nedavno u toj su se temi, filmom ‘Lada Kamenski’, okušali Sara Hribar i Marko Šantić, pa čak i Anđelo Jurkas u epizodi s Juditom Franković u filmu ‘Fuck Off I Love You’. Trenutno je u Hrvatskoj u limitiranoj distribuciji jedan slovenski film dotičnog usmjerenja, ‘Glumim, jesam’ autora Miroslava Mandića, u čijoj su produkciji sudjelovali i partneri iz Bosne i Hercegovine, gdje je Mandić rođen i započeo filmsku karijeru, te Hrvatske.

Film se sastoji od triju priča povezanih motivom glumca koji previše uđe u lik i zbog toga dođe u sukob s realnošću. U prvoj priči, koja se zbiva u Sarajevu, to je mlada glumačka aspirantica Lina (Luna Zimić Mijović) koju nakon što nije prošla na prijemnom ispitu za glumu angažira režiser za glavnu ulogu u svom filmu, no njih se dvoje odmah raziđu oko koncepcije njezina lika te Lina napušta snimanje, ali i dalje ‘živeći’ lik nastavlja s kriminalnim radnjama, uvlačeći u nevolju i u nju zaljubljena mladića. U drugoj priči, smještenoj u Ljubljanu, kazališni glumac Niko (Gregor Zorc) priprema se za filmsku rolu beskućnika družeći se s pravim beskućnicima, te toliko uroni u lik da naposljetku odluči napustiti udoban građanski život s privlačnom suprugom dizajnericom, odbaciti kompromise i postati slobodan na način na koji mu se tzv. klošari, s kojima se u međuvremenu zbližio, čine slobodnima. Treća priča, smještena manjim dijelom na Jadran, većim u Zagreb, bavi se glumcem Lukom (Goran Bogdan) koji se na snimanju sapunice zaljubi u svoju glumačku partnericu (Lana Barić), te uvjeren kako je zaljubljenost obostrana napušta suprugu i djecu.

Očito, radi se o filmu snažnog koncepta koji kao nositelje svih triju svojih segmenata postavlja istovrsne protagoniste, po principu varijacije na temu. Problem proizlazi iz činjenice da je sve troje glavnih likova mentalno jako pomaknuto, odnosno infantilno do te mjere da bi ih se kolokvijalno nazvalo ‘retardiranima’, i naprosto izazivaju gledateljsku iritaciju. Sve troje odjednom doživi kuršlus (njihova pretpovijest gledateljima doduše nije poznata, ali prilično je jasno da su do žute minute koja ih je spopala vodili tzv. normalne živote) i na najdoslovniji, što ovdje znači najstereotipniji način poistovjeti fikciju i zbilju. Ako se stvar promotri iz realističke perspektive, onda je film jednostavno neuvjerljiv, a ako se realistička motivacija potisne ili posve zanemari, što se u ovoj vrsti filma može, onda je naprosto banalan. Drugim riječima, nisu samo likovi infantilno pretenciozni, nego je to i sam autor Mandić, o čemu možda najviše svjedoči potreba da u prvoj priči, očito inspiriranoj Godardom, citira Belmondovo čuveno prelaženje prstom preko usana iz ‘Do posljednjeg daha’, tj. da nam crta o čemu je riječ. Uglavnom, na temeljnoj koncepcijsko-idejnoj razini ‘Glumim, jesam’ ne donosi ni daška svježine u bavljenju toliko puta iskušanom temom, upravo suprotno, umara nemogućnošću iskoraka iz klišeja.

Ipak, to ne znači da je film loš. Kvalitetna crno-bijela fotografija uglednog Erola Zubčevića i izvan Slovenije manje znanog Mitje Ličena osigurava mu dojmljivu vizualnost, a glumci su redom dobri, uspijevajući papirnatim likovima podariti nužnu dozu životnosti. To Mandićev treći dugometražni igrani uradak ne podiže iznad zone ispodprosječnog ili jedva prosječnog, ali možda može donekle objasniti kako je film ovakve razine kvalitete uspio završiti u glavnom programu jednog festivala A kategorije (naime onog u Kairu).

1/1