Za razliku od ‘Paname’, slabašnog debija Pavla Vučkovića koji je 2015. uspio doprijeti do konkurencije za Zlatnu kameru (za najbolji prvijenac) festivala u Cannesu, debi Nikole Ljuce ‘Vlažnost’, premijerno prikazan u programu Fokus prošlogodišnjeg Berlinalea, dobar je i interesantan film, jedan od onih uradaka koji pokazuju da u srpskoj kinematografiji još ima kreativnog potencijala. Kad se spomene da su neki od bitnih Ljucinih orijentira bili Antonioni, Lynch i Bret Easton Ellis, a možda i predstavnici španjolske ‘oniričke škole’ od Saure i Ericea do Amenabara, jasno je da je 31-godišnji sineast stvari postavio ambiciozno, i dobro je da je tako jer u ovim krajevima prečesto se vapi za nekakvim ‘filmom za publiku’, pod čim se najčešće podrazumijeva stereotipni populizam.
Kao u Antonionijevoj ‘Avanturi’, ženski lik koji je snažno predstavljen u uvodnim dijelovima filma ubrzo će iz njega nestati, a fokus se prebacuje na njezina ljubavnog partnera, u ovom slučaju supruga Petra (Miloš Timotijević), uspješnog menadžera hedonističkog životnog stila. Njegova lutanja gradom, sve veća tjeskoba i psihička dezorijentiranost, rastuća grozničavost koja buja ispod prividno smirene površine, a sve kao posljedica neobjašnjivog nestanka supruge Mine (Tamara Krcunović) koji skriva pred prijateljima, znancima, obitelji – odlično portretiraju samouvjerenu dominantnu osobu kojoj je odjednom izmaknuto tlo pod nogama što je dovodi na rub psihičkog rasula. Tad stvarnost poprima i halucinantne obrise, pri čemu lynchovski motiv autoceste u noći praćen odgovarajućom muzikom igra važnu ulogu. Ljuca svog protagonista pritom smješta u vrlo konkretan društveni milje bahatih poslovnjaka mlađih srednjih godina, gdje su jedini kriteriji vrijednosti banalno materijalistički, od skupih automobila do seksi djevojaka za ‘lak provod’, ellisovski podcrtavajući zastrašujuću prazninu takve egzistencije. Istovremeno, formalno se poštuju tradicionalni običaji poput krsne slave, čime društvena hipokrizija, kad već egzistencija ne može, zadobiva punoću.
Nasuprot ohlađeno-grozničavom alijeniranom svijetu najvećeg dijela filma stoji njegov uvod, neka vrsta toplog, strastveno-poetskog prologa u kojem Mina seksualno opći s mladićem (Slaven Došlo) o kojem gledatelji do kraja radnje ne saznaju gotovo ništa, a koji je sklon šaputanju na uho neke vrste neobičnih stihova. Iz perspektive tog prologa Minino odbijanje da dalje, barem na neko vrijeme, sudjeluje u dekadentnom svijetu koji nastanjuju njen suprug i ljudi slični njemu posve je logično, iako je kratko povezivanje ta dva svijeta kroz slučajan susret Petra i nevinog Minina ljubavnika posve suvišno u svojoj sad već stereotipnosti. To je i jedino slabo mjesto filma kojem, doduše, ne bi bilo naodmet i da je suvislije ubacio u narativ lik Nizozemke Karin (Maria Kraakman), za koju se naposljetku stječe dojam da je ponajprije prisutna kako bi se zadovoljilo nizozemsko koproducentsko učešće. Otvoreni svršetak za neke je bio razočaranje, ali on pruža mogućnosti raznih interpretacija i na neki način prilično realistički zaključuje priču. Svakako valja istaknuti i nastupe Miloša Timotijevića čija gipko-mišićava tjelesna prisutnost i oštro lice finih crta dojmljivo pune filmsko platno sugerirajući veću slojevitost lika od one dobivene samo scenarijem, te Tamare Krcunović čiji je spoj standardne i nestandardne privlačnosti vrlo zanimljiv, a njezina sposobnost ostavljanja enigmatičnog dojma za film vrlo bitna.
‘Vlažnost’ je u eksjugoslavenskim okvirima poprilično drugačije slikopisno ostvarenje i pritom u toj drugačijosti kompetentno izvedeno, i to treba pozdraviti, a autoru poželjeti da nastavi istim ambicioznim putem.
