Norveška kinematografija najslabije je poznata među skandinavskima, osobito u usporedbi s nekadašnjim filmskim divovima Švedskom i Danskom. Uvjerljivo najpoznatije norveško slikopisno ime glumica je Liv Ullmann, koja je svjetsku slavu međutim stekla nastupajući izvan matične kinematografije, u (švedskim) filmovima Ingmara Bergmana. U proteklih desetak godina napokon je jedan norveški filmski autor postao međunarodno relevantna činjenica – Joachim Trier daleko je od slave i genija danskog prezimenjaka, ali riječ je o sineastu koji zaslužuje pažnju i stanoviti respekt. ‘Reprise’, ‘Oslo, 31. kolovoza’ i ‘Glasnije od bombi’ njegovi su dosadašnji filmovi, prvi je igrao u Karlovym Varyma gdje je nagrađen za najbolju režiju, druga dva u Cannesu, i u sva tri bavio se mladim protagonistima te na ovaj ili onaj način socijalnim kontekstom i važnošću obiteljskih spona. Zadnjim ostvarenjem ‘Thelma’, koje je u nas premijeru imalo na Zagreb Film Festivalu, a odnedavno je u redovnoj distribuciji, Trier nije napustio interes za mlade junake i obiteljski kontekst, ali je iz prostora drame iskoračio na žanrovsko tlo triler-horora s fantastičnim elementima.
Naslovna protagonistica (utjelovljuje je Eili Harboe) mentalno je krhka djevojka iz predane kršćanske obitelji koja dolazi na studij u Oslo gdje se prvi put, slično junakinji godinu prije nastalog filma ‘Sirovo’ Julije Ducournau, susreće s iskušenjima alkohola, lakih droga i – ljubavi, i to ne ‘obične’ heteroseksualne, nego lezbijske. Naime, na fakultetu upoznaje privlačnu Anju (Kaya Wilkins) u koju se zaljubi, a sve ono što slijedi sadrži značajan onirički upliv, odnosno nije lako razaznati što je zbilja a što djevojčina mašta, no ono što je jasno jest Thelmin ekstremni stres pri suočavanju s mogućnostima osobne slobode, s mogućnošću (slobodnog) izbora, a taj se stres manifestira tjelesnim reakcijama, simptomima nalik epilepsiji. Također, otkrit će se da junakinja posjeduje telekinetičke moći nalik onima srednjoškolke Carrie iz istoimenog romana Stephena Kinga i filma Briana De Palme. Kao i ta ostvarenja, ‘Thelma’ je priča o posljedicama represije, potiskivanja uslijed obiteljske presije nad individualnim bićem, no za razliku od Carrie koja je posve nevina, Thelma u sebi krije tajnu odgovornosti za stradanje mlađeg brata koje je skrivila iz dječje ljubomore (čime se može uspostaviti neočekivana, vrlo uvjetna veza s Hanekeovim ‘Skrivenim’).
Osim što film kroz žanrovsku metaforizaciju progovara o ozbiljnim stanjima kao što su psihosomatski poremećaji i izbjegavanje suočavanja s krupnim problemima i traumama koje iz njih proizlaze, on nažalost i podilazi žanrovskim konvencijama. Bit će tu nepotrebnih stilskih i tematskih stereotipa, trivijaliziranja suprotnog prevladavajućim autorsko-umjetničkim ambicijama, dodvoravanja komercijalnim potencijalima. Produkcijsko- dizajnerski film je podosta impresivan, stilski mjestimice čak i odličan (otvarajuća sekvenca s ocem koji s kćerkicom prelazi zaleđeno jezero ispod kojeg plivaju ribe, a u njezinu nastavku svjedočimo namjeri roditelja da hicem iz lovačke puške ubije dijete, pri čemu se tjeskoba situacije vrlo snažno osjeća), iako nije sigurno jesu li citati iz Hitchcockovih ‘Ptica’ i oponašanje nekih De Palminih stilskih rješenja bili nužni.
Gledajući u cjelini, ‘Thelma’ je spoj kreativne ambicioznosti i trivijalnih snižavanja, iz izolirane žanrovske perspektive jedan od boljih fanta-triler-horora zadnjih godina, iz univerzalnog očišta film koji je propustio ostvariti svoje potencijale.
