Jedna od vrlo raširenih slikopisnih dogmi jest ona da filmovi/pokretne slike en general ne smiju pripovijedati riječima nego slikama. Nešto uže rečeno, uvijek je bolje da se neki događaj prikaže nego da se o njemu priča. Kratkotrajna američka TV serija ‘The Booth at the End’ koju je osmislio Christopher Kubasik (dvije sezone emitiranja s ukupno samo deset 23-minutnih epizoda otišle su u eter 2010. i 2012. godine) potpuno je preokrenula tu premisu. U svakoj epizodi tajanstveni čovjek sklapao je dogovor s jednim ‘klijentom’ koji je od njega došao tražiti neku teško izvedivu, naizgled neostvarivu uslugu za koju bi čovjek rekao da je izvediva, ali je zahtijevao da onaj tko traži uslugu ispuni zadatak po težini ekvivalentan traženom. Na ‘klijentu’ je bilo da svojom slobodnom voljom to prihvati ili odbije. Posebnost serije bila je da se čitava radnja zbiva u jednom jedinom prostoru, zalogajnici koja je neka vrsta ureda tajanstvenog čovjeka nalik Mefistu, ali s druge strane može asocirati i na svojevrsnog anđela ili samog Svevišnjeg, odnosno gledatelji ni jednog trena ne vide razvoj obaveze koju bi tražitelj usluge preuzeo, nego on u zalogajnici o tome izvještava tajanstvenog – isključivo verbalno, bez ikakvih slikovnih interpolacija poput flashbacka i tome slično.
Na iznenađenje štreberskih zagovornika konvencionalnog shvaćanja ‘filmičnosti’, stvar je funkcionirala: verbalni susreti, puko prepričavanje riječima bez ikakve pomoći slike u predočavanju onog o čemu se pričalo bilo je dostatno zanimljivo da drži gledateljsku pažnju. Dakako, forma TV serije koja nužno traži komercijalnu isplativost da bi opstala nije optimalna za eksperimente poput opisanog, jer je teško očekivati da bi takav koncept mogao privući masovnu publiku na dulje vrijeme, no zato je forma tzv. art filma za to više nego pogodna. Prepoznao je to talijanski sineast Paolo Genovese koji je veliku međunarodnu afirmaciju ostvario 2016. svojim desetim dugometražnim uratkom ‘Potpuni stranci’, radnje gotovo u potpunosti smještene u jednom prostoru – stanu u kojem se okuplja skupina prijatelja i odluči zaigrati igru ‘otvorenim kartama’, tj. čitati primljene SMS-ove i voditi telefonske razgovore preko zvučnika, pri čemu će se, dakako, otkrivati sve dramatičnije tajne. Nakon tog iskoraka u vrlo intrigantnom smjeru, Genovese se odlučio na filmsku adaptaciju opisane TV serije Christophera Kubasika kao još izazovniji projekt, nazvavši ga ‘The Place’, prema nazivu kafića u kojem njegov tajanstveni čovjek sjedi po čitave dane, čini se i noći, i prima svoje klijente.
Novost koju film donosi u odnosu na seriju (režiser je scenarij pisao s iskusnom televizijskom spisateljicom Isabellom Aguilar), a koju mu omogućuje njegova forma, jest znatan broj likova čije su priče međusobno umrežene. Tu se ‘The Booth at the End’ povezuje s nizom filmova-mreža ili filmova-mozaika čiji su protagonisti likovi međusobno isprepletenih sudbina, a koje je početkom milenija, surađujući s Alejandrom Iñárrituom, među prvima lansirao Guillermo Arriaga. Taj spoj prilično je efektan i na još radikalniji način od serije ističe isključivo verbalno prepričavanje zbivanja, pri čemu je dramaturgija posložena tako da se, posve tradicionalno, stvari sve više zapliću i postaju dramatičnije s protokom radnje, a kulminacija stiže negdje pred kraj. Tjeskoba slobode izbora priziva temelje Sartreove i, s obzirom na njezinu kompilacijsku narav, ne samo njegove filozofije, a u konačnici lik tajanstvenog i ne mora biti neka nadnaravna pojava, jer ništa od onog što je on pokrenuo zapravo nema nadnaravna svojstva. ‘The Place’, ili ‘Pazi što želiš!’ u hrvatskom prijevodu, formalno interesantno je sklopljena moralka lišena dociranja koja svakako zaslužuje preporuku.
