U svom 63. izdanju Pulski filmski festival nudi podosta zanimljiv ukupan program, ali u ključnoj natjecateljskoj nacionalnoj selekciji sadrži svega sedam naslova, od kojih se samo četiri prikazuju premijerno. Do zaključenja ovog broja ‘Novosti’ vidjeli smo tri nacionalne premijere – komedije ‘Sve najbolje’ i ‘Ministarstvo ljubavi’ te dokumentarac ‘Pomutnje’.
‘Sve najbolje’ Snježane Tribuson jasno se oslanja na njezin cjelovečernji kino-debi ‘Tri muškarca Melite Žganjer’ iz 1998. Opet je riječ o romantičnoj komediji čiji je noseći lik iznova slastičarka s viškom kilograma u potrazi za ljubavlju (Ksenija Marinković), opet je na djelu narativ s paralelnim fabularnim linijama i opet se u jednoj od njih javlja hispanofoni muškarac (Ozren Grabarić), samo sada kao operni pjevač umjesto nekadašnjeg junaka sapunica. Među bitnim su novostima djelomično uvođenje (radne) seoske ambijentacije kao oneobičavajućeg konteksta za opernu pjevačicu u bijegu od kraha ljubavne veze i profesionalnog zasićenja (Renata Pokupić), te motiv lezbijske ljubavi vezan uz sporedni lik slastičarkine sestre (Jasna Bilušić), koji bi također u hrvatskom okruženju unutar populističkog žanra trebao djelovati začudno.
Iako je Ksenija Marinković uobičajeno kvalitetna, a debitantica Renata Pokupić, međunarodno afirmirana operna pjevačica, osvježavajuće novo lice, ‘Sve najbolje’ nešto je slabiji uradak od ‘Tri muškarca Melite Žganjer’. Snježana Tribuson više puta tokom filma namjeravano komične prizore ne uspijeva učiniti doista smiješnima, prečesto se priklanja klišejima u karakterizaciji likova (osobito kad je riječ o medicinskoj sestri u izvedbi Dore Fišter) i situacijskim rješenjima (svi prizori s Goranom Navojcem kao zavodnikom tzv. narodskog tipa), a ni opernoj dimenziji nije pristupila naročito nadahnuto. Nažalost, odsustvo veće kreativne ambicije odnosno zadovoljavanje korektnim ispunjavanjem potreba odabranog žanra i očekivanja većinske publike nisu novost u autoričinom opusu.
I Pavo Marinković ljubitelj je komedijskog žanra, ali s više eksplicitno gorkih sastavnica. ‘Ministarstvo ljubavi’ drugi mu je ‘pravi’ igrani kino-film (nakon osrednjeg ‘Ljubavnog života domobrana’ iz 2009.), oslonjen na zgodnu premisu o inspektorima na tajnom zadatku raskrinkavanja udovica branitelja koje primaju obiteljsku mirovinu iako žive u izvanbračnim zajednicama. Jedan od inspektora je i protagonist koncipiran kao spoj simpatičnog i antipatičnog lika (solidni Stjepan Perić), što je često rizičan odabir pa su se Marinkoviću nekoliko puta zalomile mehaničke mijene karaktera. Više puta posegnuo je i za banalnim humornim rješenjima i nepotrebnim karikiranjima, ali ponudio je i ponešto jako dobre pučke komike (ponajprije u epizodi s Bojanom Navojcem). Nažalost, opteretio je film eksplicitnim moraliziranjem i okončao poprilično neuvjerljivim svršetkom, tako da je mana (znatno) više nego vrlina. Ipak, ‘Ministarstvo ljubavi’ idejno je intrigantniji uradak od ‘Sve najbolje’.
Dokumentarac ‘Pomutnje’ debitantice Lane Kosovac film je o nastanku istoimene Eurokazove kazališne predstave prema kultnom romanu Roberta Musila. Autoricu su puno više zanimale produkcijske poteškoće i ambivalentni odnos mladih glumaca i renomiranog redatelja (Branko Brezovec) nego nastanak predstave u užem smislu. Vrlo je malo snimaka glumačkih proba, odnosi među samim glumcima jedva su dotaknuti, ali dobrodošlo je isticanje vrlo neugodnih situacija kojima su ti mladi ljudi znali biti izloženi, kao i povremenih pokušaja producentskog cenzuriranja filma. Više koherencije i intenzivnijih uvida ‘Pomutnjama’ bi dobro došlo, tako da prošlogodišnji kazališni dokumentarac ‘Potrošeni’ Boruta Šeparovića kvalitativno ostaje nedosegnut.
