Od 2014. nadalje Prvi svjetski rat vrlo je učestala tema u mnogim oblastima, sukladno činjenici da se navršili čitavo stoljeće od njegova početka, trajanja, svršetka. Dugo u sjeni Drugog svjetskog rata, tzv. Veliki rat dobio je naposljetku zasluženu pozornost, a na taj val, s malim zakašnjenjem, ukrcao se i Sam Mendes, jedan od zanimljivijih svjetskih sineasta današnjice, ostvarenjem ‘1917’. Možda osjećajući da mu je umjetnički kredibilitet do neke mjere došao u pitanje redateljskim posvećivanjem utrakomercijalnom serijalu o Jamesu Bondu u njegova zadnja dva izdanka, autor ‘Američke ljepote’ i ‘Puta oslobođenja’, dvaju kapitalnih filmova o (intimnim) ljudskim odnosima u sputavajućim društvenim kontekstima, odlučio se na povratak kreativno eksplicitno ambicioznom filmovanju, posegnuvši upravo za velikom temom Prvog svjetskog rata.
Moguće da mu je u tome orijentir bio njegov britanski zemljak Christopher Nolan kojem je, nakon mediokritetske trilogije o Batmanu i ponešto samoograničavajućeg zatvaranja u SF okvire, ključan potez u vraćanju artističkog digniteta bilo tematiziranje jedne od slavnijih bitaka Drugog svjetskog rata u filmu ‘Dunkirk’. No dok je Nolanu to bilo prvo ogledanje u ratnom žanru, Mendes iza sebe već ima jedan ratni film – ‘Guštere’ iz 2005. kojima se na intrigantan, pomalo subverzivan, ‘statično-meditativan’ način, implicitno kritizirajući tzv. striptiz kulturu (shvaćenu u širem smislu) te poigravajući se uskratom užitka i protagonistima i gledateljima, bavio Zaljevskim ratom iz 1991. Međutim, ‘1917’ (inače godina u kojoj su Sjedinjene Države ušle u rat, no film se toga ne dotiče) osnovnom dramaturškom situacijom mnogo više ima veze s ‘Galipoljem’ Petera Weira i osobito Spielbergovim ‘Spašavanjem vojnika Ryana’ – naime, dvojica vojnika dobivaju zadatak prenijeti važnu poruku na udaljeno odredište, pri čemu će, dakako, biti višekratno izloženi pogibiji, a na samom kraju jedan od njih će trčeći kroz rovove (i izvan njih) najizravnije riskirati život da poruku isporuči nadređenima. Namjesto statičnih ‘Guštera’ dobivamo ultradinamičnu strukturu, no to nije sve. Mendes je, slijedeći čuveni Hitchcockov eksperiment iz ‘Konopca’, film odlučio snimiti u svega nekoliko kadrova-sekvenci te skrivajući montažne prijelaze ostvariti sugestiju da je ‘1917’ sva snimljena u jednom jedinom kadru. Iznimno je to tehnički složen pothvat, bez obzira na to što je do danas snimljeno ponešto dugometražnih igranih filmova u jednom kadru, tim prije što Mendes, za razliku od primjerice Hitchcocka čiji je film snimljen de facto u jednoj prostoriji, ili nedavno viđenoj ‘Utoyi’ koja se odvija na izoliranom prostoru jednog otoka, barata s velikim brojem (međusobno udaljenih) lokacija, sukladno činjenici da radi neku varijantu filma putovanja. Glatkoća i okretnost kojima se pritom kamera kontinuirano kreće kroz prostor neviđena je još od vremena Iñárrituova ‘Birdmana’, samo što je ovdje to bilo zahtjevnije ostvariti.
U koncepciji filma posebno je interesantan spoj naturalističke građe i meke slike (slavnog direktora fotografije Rogera Deakinsa) koji rezultira time da ratne strahote zadobivaju preljev takoreći bajkovitosti, a prelamanje narativa na dva dijela označeno je emotivno iznimno dirljivim trenutkom, koji je uz to dramaturški posve neočekivan. I dok je prva polovica filma izvedbeno i snagom emotivnog dodira iznimno fascinantna, u drugoj Mendes ne uspijeva održati taj najviši nivo, dopuštajući si i povremene padove u gotovo spielbergovsku sentimentalnost te nepotrebno plaćanje dugova političkoj korektnosti. Svejedno, kao cjelina, ‘1917’ visoko je vrijedno ostvarenje kojem su velik obol dala i dvojica mladih, slabo znanih, a izvrsnih glumaca u glavnim ulogama – George MacKay i Dean-Charles Chapman.
