>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Vrijeme gadova

Dario Juričan, ‘Gazda: Početak’ (2018): Cilj je prikazati svu prljavštinu privatizacijske rabote na primjeru tada stožernog, izravnim političkim sredstvima ekspresno proizvedenog tajkuna Kutle

Vrlo brzo nakon velikog uspjeha ‘Gazde’, dokumentarca o kapitalizmu na hrvatski način s Ivicom Todorićem kao glavnim likom, Dario Juričan polučio je ‘prednastavak’ ‘Gazda: Početak’. Kao što naslov sugerira, film se vraća u doba pretvorbe i privatizacije, prelaska iz socijalističkog na kapitalistički društveno-ekonomski model, gdje kao de facto mitski topos stoji zloglasni Miroslav Kutle. Na prvi pogled kudikamo manje izazovna tema od Todorića, kojim se Juričan bavio u vrijeme dok je potonji bio valjda najmoćniji balkanski tajkun, zbog čega mu je film imao silnih distribucijskih problema, no podsjećanje na to kako je sve počelo i na koji se način odvijalo više je nego dobrodošlo. Naime vrijeme čini svoje pa iako ‘svi sve znaju o tome’, zaboravio se, ako se kod većine ikad u potpunosti i spoznao, intenzitet zloćudnosti i pokvarenosti tog procesa.

Juričana slabo zanima bit pretvorbe, tj. skandalozno izvlaštenje radnika prilikom pretvorbe društvenog u državno vlasništvo kad je država (čitaj vladajuća HDZ-ova klika) prisvojila trud generacija da bi ga u sljedećem koraku (ras)proda(va)la. Taj sljedeći korak, privatizacija, glavni je autorov interes, dok se njezin temelj, osnova zločina, pretvorba, kao i svih ovih 25 godina otkad je provedena, ozbiljno ne problematizira, odnosno tek se marginalno dotiče. Zanimljivosti filma to ne odmaže jer Juričanov je cilj prikazati svu prljavštinu privatizacijske rabote na primjeru tada stožernog, izravnim političkim sredstvima ekspresno proizvedenog tajkuna Kutle, a ta je prljavština više nego interesantna građa.

Intervjuirajući niz upletenih i inih svjedoka, u rasponu od Ivića Pašalića, Slavka Degoricije, Vladimira Šeksa do Stjepana Mesića, Nikice Valentića, Tomislava Karamarka i drugih (šteta što nema živopisnog i uvijek zabavnog Borislava Škegre), uključujući tadašnje radnike ondašnjih Kutlinih poduzeća pa tako i Borisa Dežulovića, u ono vrijeme zaposlenika Slobodne Dalmacije, novinske kuće čijim je prisvajanjem Kutle započeo pohod na Split, Juričan je sklopio relativno cjelovitu, a svakako vrlo ekspresivnu sliku onog što se događalo. Nije izbjegao dati riječ i Kutlinim apologetima, odnosno onima koji smatraju da je sirotan bio žrtveno janje, pri čemu je kao i uvijek posebno dojmljiv nastup Ivića Pašalića kao nevješto prikrivenog demona koji je povlačio brojne konce iz sjene, poput nekog lika iz ‘Harryja Pottera’. Film odlično predočava to vrijeme gadova, kako bi rekao ključni scenarist rumunjskog novog vala Razvan Radulescu, izazivajući silnu mučninu ponovnim suočavanjem s načinima i razmjerima provođenja gadosti, i to je njegova najveća vrlina. U svemu tome tek na arhivskim snimkama prisutni Kutle (na samom kraju pojavljuje se fizički izmijenjen u susretu s autorom negdje u BiH, ali ne pristajući na intervju) doima se najnevinijim, što je zasigurno jako daleko od istine, ali doista najveći su negativci, dakako, oni koji su Kutlu i njemu slične omogućili, na čelu s vrhovnim meštrom ceremonije Franjom Tuđmanom, neovisno o tome je li njegov grijeh činjenja ili propusta.

U filmu je iznesena teza, ako me sjećanje dobro služi izrekao ju je Slavko Degoricija, da je Kutle porod od tmine Gojka Šuška, dakle hercegovačke struje, iako se valjda nešto pitalo i ‘tehnomenadžersku’ ekipu pod vodstvom Franje Gregurića, no za tu liniju Juričan nije bio previše zainteresiran. Neovisno o tome, ‘Gazda: Početak’ jasno daje do znanja da je izvor gadosti bio u vrhu HDZ-a, a posredno ukazuje i na to tko čini najčvršću jezgru hrvatskog glasačkog tijela koje će uvijek iznova nepogrešivo obdariti najvećim brojem glasova upravo tu stranku. Ta toliko puta potvrđena istina najmučnija je od svega.

1/1