>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Za stepenicu više

John Crowley, ‘Češljugar’ (2019): Solidan film, ali ostaje žal što je propuštena prilika za kreiranje znatno sugestivnijeg uratka

S vremena na vrijeme Hollywood poželi ostaviti dojam da ga pored zabave koja donosi novac zanima i ‘prava’ umjetnost, a najjednostavniji način da se taj interes pokaže jest adaptacija književnog predloška cijenjenog ponajprije zbog umjetničkih dosega. U hollywoodskoj povijesti podosta je takvih slučajeva i, kao što je dobro poznato, većina njih nije imala naročite domete. Jedan od najnovijih jest ‘Češljugar’, prilagodba Pulitzerom nagrađenog istoimenog romana Donne Tartt iz 2013., kompleksnog djela na nekih 800 stranica. Otprilike dvo-i-pol-satna adaptacija, koju potpisuju scenarist Peter Straughan i režiser John Crowley, po riječima kritičara koji su čitali roman, nije uspjela pronaći pravi način prenošenja književnog u filmski medij. No nije potrebno pročitati književni predložak da bi se shvatilo da film ima podosta problema. Najočitiji su oni dramaturški – znatna defokusiranost koja rezultira time da nije sasvim jasno je li primarna tema filma život isprva dječaka, potom mladića Thea Deckera (glume ga Oakes Fegley i Ansel Elgort), njegova trauma zbog gubitka majke u eksploziji bombe podmetnute u newyorški Muzej moderne umjetnosti, kasnije žalovanje i odrastanje njime obilježeno, ili je to ipak naslovna slika nizozemskog slikara iz sedamnaestog stoljeća, odnosno neprolaznost umjetničke vrijednosti koja (materijalno i duhovno) traje kroz stoljeća, dok pojedinačni ljudski životi, kao (mnogo) manje važni u globalnoj (dijakronijskoj) slici svijeta, nestaju u zaboravu.

Također, kroz neke bitne etape protagonistova života (središnji lik i njegova priča, kako je kritika već zamijetila, ima dickensovsku notu) prolazi se suviše površno, a najočitije se to odnosi na period koji je neposredno nakon smrti majke proveo u obitelji Barbour. Riječ je o mnogočlanoj obitelji njegova školskog prijatelja na čelu s blagom i empatičnom majkom (Nicole Kidman), življenje s kojom bi trebalo imati snažan formativni učinak na Thea, no u filmu se to baš i ne vidi. Pa kad deset do petnaest godina kasnije odrasli Theo ponovno susretne Barbourove kao ‘stare dobre’ znance s kojima dijeli bitne uspomene, to će zazvučati nekako šuplje, jer najstarijeg sina obitelji gledatelji su prethodno vidjeli u samoj jednoj kratkoj sceni, a kćeri, s kojom će se junak ljubavno zbližiti, jedva da se sjećaju; čak ni majka, koja je bila dobila najviše prostora u prošlosnim zbivanjima, nije naročito profiliran karakter. Podjednako površno prikazan je Theov odnos s njegovom, po svemu sudeći, stvarnom ljubavnom čežnjom, djevojčicom odnosno djevojkom Pippom (Aimee Laurence/Ashleigh Cummings), što je posebno šteta jer je njihova interakcija dok su bili djeca na početku puberteta znatno više obećavala.

Pa ipak, ‘Češljugar’ nipošto nije promašen film, kao što bi se mogao steći dojam čitajući većinu kritika. Ponajprije je to zasluga režisera Crowleyja i njegova dizajnerskog tima predvođenog Rogerom Deakinsom, jednim od najuglednijih živućih direktora fotografije. Crowley se u najvećem uspjehu svoje dosadašnje karijere, za tri Oscara nominiranom ‘Brooklynu’, predstavio kao autor razvijena osjećaja za vizualni stilski iskaz putem kojeg gradi dojmljivu atmosferu, a isto je i s ‘Češljugarom’. Fotografija i scenografija, u paru s doduše ponešto prerazlivenim, ali ipak funkcionalnim ritmom stvaraju interesantan ugođaj kojem znatno doprinosi i rijetko korištena narativna koncepcija kontinuirane izmjene zbivanja iz sadašnjosti i prošlosti, a odlična epizoda dječačkog prijateljstva Thea i Ukrajinca Borisa (briljantni, burtonovsko-jarmuschovski modelirani Finn Wolfhard) u recesijom opustošenom kvartu nekoć prestižnih vila film diže za stepenicu više. Sve u svemu, ‘Češljugar’ je solidno ostvarenje, ali ostaje žal što je propuštena prilika za kreiranje znatno sugestivnijeg uratka.

1/1