Vjerojatno najugledniji naslov ovogodišnjeg izdanja Human Rights Film Festivala bio je ‘Portret djevojke koja izgara’. Kritika je film dočekala s aklamacijama, u Cannesu je dobio nagradu za najbolji scenarij, za scenarij mu je nedavno pripala i Europska filmska nagrada, pobijedio je u Chicagu, bio u konkurenciji San Sebastiana… Autorica, (Francuskinja) Céline Sciamma vjerojatno je najistaknutija feministička sineastica današnjice, već sami naslovi njezinih radova sugeriraju njihovu idejnu orijentaciju – ‘Dečka’, ‘Djevojačka banda’ (ili ‘Djevojaštvo’), a i aktualni ‘Portret djevojke koja izgara’ ne odnosi se samo na zapaljen slikarski portret jedne od dviju protagonistica, nego i na njezinu duševnu zapaljenost, a ta će vatra zahvatiti i njezinu drűgu, a u nekim trenucima neće mimoići ni treći glavni lik mlade sluškinjice, samo ne iz izravno erotskih razloga. No krenimo redom.
Radnja se zbiva u drugoj polovici 18. stoljeća na izoliranom francuskom otoku gdje živi plemenitašica s kćeri koju želi udati za milanskog plemića, a plemić traži djevojčin portret kako bi na temelju njega donio odluku. No djevojka odbija pozirati pa majka na otok pozove mladu slikaricu iz građanske klase, formalno kao vršnjakinju za druženje, no koja će u zajedničkim dnevnim trenucima upijati kćerine crte lica, a noću, na temelju skrivećki napravljenih skica i upamćenih detalja, potajno je slikati. S vremenom između djevojaka se razvije erotska privlačnost koja naposljetku biva seksualno realizirana, a osim (lezbijske) ljubavi ostvaruje se i (ženska) solidarnost s pripadnicom najniže klase, mladom sluškinjom koja je izvanbračno zanijela i treba joj pomoći da pobaci. Očito, autorici je bilo važno istaknuti spolno-rodnu povezanost koja prelazi klasne barijere, a koju vjerojatno ne bi imalo razloga ne smatrati univerzalnom da film de facto nije lišen muških likova. Dakle, svijet filma je ‘ženski’, i to nije slučajno, muškarci su odsutni, ali njihova patrijarhalna sjena natkriljuje taj svijet i zbog nje je posve jasno da ljubav dviju djevojaka kao trajan odnos nije moguć. No ljubav i solidarnost o kojima je riječ suštinski su naravno univerzalne, kao što su izmjene pogleda između protagonistkinja u procesu rada na slici univerzalne, mada bi feministička kritika htjela da je riječ o tzv. ženskom pogledu naspram proskribiranog ‘muškog’, ne shvaćajući da ta vrsta pogleda nije bitno određena spolom/rodom nego erotskom motivacijom.
Na stranu ideologijska pitanja, riječ je o filmu izrazito slikovnog pristupa s velikom pomnjom posvećenom scenografiji, kostimima i bojama, no većim dijelom svog trajanja ipak suhom, ‘akademskom’ u izrazu, što ga međutim ne lišava nekih snažnih pa i originalnih prizora. Noćna scena ženskog ritualnog pjevanja i zapaljenja haljine mlade plemkinje koje simbolizira njezinu erotsku usplamtjelost prilično je dojmljiva, iako ne naročito originalna, ali zato je prilično izvoran, istovremeno dirljiv i ironičan, prizor obavljanja pobačaja u kojem pored sluškinjice leži i za ruku je drži beba aborterke.
Potreba za eksplicitnim verbalnim podcrtavanjem simbolike mita o Orfeju i Euridiki, odnosu umjetnosti i ljubavi (nakon što je prije i poslije ta simbolika vizualno sugerirana), slabo je mjesto filma, ali zato je sama završnica blizu tome da bude antologijska – prvi (neizravni) susret dviju nekadašnjih ljubavnica nakon rastanka, smješten u kazalište i baziran na neprimijećenom pogledu, adekvatnom nekoj vrsti skrivene kamere (sa zoomom) koja svjedoči dubokim emocijama što se odražavaju na licu naslovne protagonistkinje, doista je fascinantno realiziran. Pa iako kao cjelina nije fascinantan, ‘Portret djevojke koja izgara’ dovoljno je vrijedan ostvaraj da ga se izdvoji kao jedan od boljih filmova godine.
