Pogled na vrlički kraj s vrha srednjovjekovne utvrde Prozor – razrušene u 16. stoljeću za napada Turaka na Cetinsku krajinu, a sada u postupku restauracije – dojmi vas se poput fatamorgane: čini vam se kao da ste negdje u švicarskim Alpama, jer s jedne strane taj kraj dodiruju masivni lanci Dinare, a s druge se nadvija Svilaja. S utvrde pogled puca na Vrliku, a iz ptičje perspektive otkrivaju se prostrane ledine koje se nastavljaju na jezero Peruča, već danima zapjenjeno zdravom krškom burom. Ne čudi stoga što vrlički kraj mnogi njegovi stanovnici nazivaju malom Švicarskom. Ipak, daleko je to od stvarnosti: općina i grad Vrlika, koji taj status ima unatoč tome što su se sve važnije institucije u puno većim obližnjim središtima, Sinju ili Splitu, i što čitava općina ima nešto manje od dvije hiljade stanovnika, mogu se pohvaliti jedino bogatim gradskim proračunom od kojeg, pokazat će se, nemaju svi jednake koristi, a ponajmanje to ima srpska zajednica, kojoj doslovce prijeti nestanak ili izumiranje. U vrličkoj je općini do rata u jednakom postotku živio hrvatski i srpski živalj, no nakon rata broj Srba spao je na svega pet posto, što znači da ih danas nema više od stotinjak. Iako će, svjedočili smo, neki domaći reći: ‘Svi smo mi tu baštardi, mišani, i pitanje je tko je Hrvat a tko Srbin… tvrde smo mi dinarske glave.’

Na pravoslavnom groblju Sv. Nike odavno nema slobodnoga mjesta za ukop, a kamoli za izgradnju obiteljske grobnice. Predstavnik srpske nacionalne manjine Čedomir Babić još od 2008. gradskim vlastima podnosi zahtjeve za proširenjem groblja…

Čedomir Babić, predstavnik srpske nacionalne manjine i gradski vijećnik s liste HNS-a, vodi nas na pravoslavno groblje Sv. Nike, izgrađeno još 1921., koje ga, kako kaže, posljednjih godina posebno žalosti: na njemu, naime, odavno nema slobodnoga mjesta za ukop, a kamoli za izgradnju obiteljske grobnice. Bez obzira na to žive li još u svom rodnom kraju ili ne, ljudi porijeklom iz Vrlike često imaju želju da ih se ondje sahrani, pa krenu iskapati raku, misleći da je mjesto slobodno, na groblju koje je ponegdje zapušteno do te mjere da se nadgrobni kamen ili križ ne naziru, i pritom naiđu na kosti davno sahranjenih pokojnika. Babić je tako prije koju godinu na livadi kraj groblja pronašao metalni sanduk s nečijim posmrtnim ostacima i o tome obavijestio sinjsku policiju, ali povratnu informaciju o ‘vlasniku’ sanduka nikada nije dobio. Zbog toga još od 2008. godine gradskim vlastima podnosi zahtjeve za proširenjem pravoslavnog groblja.

- Dogodilo se da je umro jedan čovjek, a za mjesec dana i njegova žena: u tom se slučaju grob morao otvarati jer to nisu hermetički zatvorena ukupna mjesta s policama ili sličnim, nego se prilikom otvaranja moraju koristiti neki sprejevi, a grobari moraju držati maske na licu. Mislim da je nedopušteno i protuzakonito otvarati friški grob, estetski i higijenski je sigurno i neispravno i nedopustivo. Uz to, apsurdno je da čovjek nema pravo na dostojan ukop - prepričava Babić jedan lanjski slučaj.

Dodaje da su od kraja rata u Vrlici izgrađena tri nova katolička groblja i mrtvačnica, što pozdravlja, ali traži ista pravila i za pravoslavce.

- Ne znam više kome da se obratim i što da radim. Gradonačelnik Ivan Ćorić sve završi obećanjima: hoće, širit će se groblje, kupit će se zemljište, napravit će se projekt, odredit će se izvođač…, ali ta priča traje godinama. Kazao sam mu da je on gradonačelnik i Antin i Savin; i mi Srbi smo građani države Hrvatske, ovo je i naša i moja domovina. Drugo, poznato je da su groblja u vlasništvu grada. No gradska vlast uvijek ima izgovor kada je riječ o problemima srpske zajednice - upozorava Babić.

Kaže da su ti izgovori uvijek prozaični: kada grad ima novca, ne zna u što ga utrošiti, u suprotnom ima pustu želju nešto napraviti, ali ne i para… Istina je ipak posve drugačija: mala Vrlika ove godine raspolaže s nešto više od 23 milijuna kuna proračunskog novca, od čega na gradonačelnikovu plaću odlazi 14 hiljada mjesečno. Istovremeno, za rad predstavnika srpske nacionalne manjine već četiri godine nije izdvojena ni kuna, iako je to predviđeno Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i gradskim proračunom. Posljednja sredstva, ukupno 10.000 kuna, Babić je vidio davne 2011. Za ovu je godinu izračunao da samo administrativno-tehnički troškovi njegova rada (usluge telefona, interneta i pošte, izdaci za službena putovanja, uredski materijal, troškovi opremanja prostora…) iznose 38.000 kuna. Pored toga, nerijetko prilikom posjeta zabačenim selima na lošim putovima ošteti vlastiti automobil: popravak plaća iz svog džepa, kao i trošak za gorivo i štošta drugo. A penzija mu, kaže, iznosi 2.800 kuna.

- Za nas se kao manjinsku zajednicu ovdje nije znalo sve dok potpredsjednik Vlade nije postao Slobodan Uzelac. Zahvaljujući njemu, većina okolnih sela u kojima žive malobrojni Srbi danas barem ima struju. Osim mene, tu sirotinju obilazi još jedino episkop Fotije i prilikom dolaska im donese pokoji paket. Mene, izabranog vijećnika, gradska vlast već 12 godina ignorira i ne uzima za ozbiljno. Ne prihvaćamo da nemamo ništa samo zato što smo Srbi, kao što ne prihvaćamo da neki imaju sve samo zato što su ‘veliki Hrvati’ - kaže Babić.

Dodaje da su ga za vijećnika na listi HNS-a birali i mladi Hrvati u Vrlici, kojima se svidio njegov program u kojem je na prvo mjesto stavio otvaranje novih radnih mjesta. Pa je li otvoreno barem jedno?

- Otvorilo se za neke njihove ljude - kaže, aludirajući na HDZ-ove birače. Po njemu, gradonačelnik Ćorić je za Hrvate napravio puno, a za Srbe ništa.

- Srpska zajednica ovdje ne funkcionira. Počevši od komunalnog poduzeća, pošte ili šumarije… u tim javnim poduzećima ne radi nijedan Srbin. Pitao sam gradonačelnika ima li namjeru zaposliti i kojeg Srbina, a on mi je odgovorio kako po tom pitanju ne pravi razlike. Ne pravi on razlike, ali neka ga zaposli, pa ga ja više neću pitati - govori Babić.

Shvaćajući svoju dužnost krajnje odgovorno, Babić gradonačelniku Ćoriću na sjednicama, s dobrim i očitim razlogom, vadi mast: traži ga, uz ostalo, da pokrene gradske službe kako bi zaštitile šumu kod sela Otišića s većinskim srpskim stanovništvom od divlje sječe i ilegalne eksploatacije drva, da zaposli lugara jer puno je mladih s takvom školom, da ponovno otvori starački dom u kojem bi bili zbrinuti nemoćni starci iz obližnjih sela i zaposleni mlađi koji bi o njima brinuli…

- Ovo je proračunski bogata općina samo za HDZ, a Švicarska samo za gradonačelnika Ćorića, koji je među najbogatijim gradskim čelnicima i to u sredini gdje stopa nezaposlenosti iznosi 80 posto. Druge održava Zavod za smještaj i rehabilitaciju djece i mladeži, to je vrlički škver koji zapošljava 110 žena. Od uslužno-proizvodnih djelatnosti rade jedino gradonačelnikova pekarnica, destilerija koja zapošljava sedam-osam ljudi, nekoliko trgovina i kafića. Po tome nismo ni selo, a po proračunu smo blizu Sinja… vrlo smo vješti u pribavljanju novca - ironično kaže HNS-ovac i vrlički vijećnik Mario Delić, Hrvat po nacionalnosti, koji je na lokalnim izborima 2013. za 14 glasova izgubio u utrci za gradonačelničko mjesto.

Iako za rad predstavnika srpske zajednice nema ni kune, Grad Vrlika je lani, pripovijeda nam Delić, samo od elektroprivredne rente koju HEP isplaćuje gradovima i općinama u slivu Cetine (zbog davno poplavljenih naselja uz Peruču, u kojima su uglavnom živjeli Srbi) prihodovao 4,5 milijuna kuna. U proračun dolazi i novac od deponija Poljanak, koji je kraj Otišića i na koji se dovozi otpad iz Makarske. Delić kaže da se po bali otpada gradu plaća oko sto eura. O problemu pravoslavnoga groblja kaže:

Na pravoslavnom groblju Sv. Nike odavno nema slobodnoga mjesta za ukop, a kamoli za izgradnju obiteljske grobnice. Predstavnik srpske nacionalne manjine Čedomir Babić još od 2008. gradskim vlastima podnosi zahtjeve za proširenjem groblja…

- Spremni smo i putem donacija naći sredstva za otkup privatne ledine uz groblje: postoji volja da se ona proda, a po Zakonu o vlasništvu grad je vlasnik groblja. Treba samo napraviti projektnu dokumentaciju, izdvojiti 50 tisuća kuna. Ne može li to Vrlika, s dokumentacijom ćemo se obratiti drugima, pa i aplicirati na europske fondove da se otkupi ledina.

Na koncu ove pomalo morbidne priče kažimo da zemljište za proširenje groblja na prodaju nude dvije osobe: jedna četvorni metar cijeni deset, a druga 30 eura…

Dok nas magistrala vodi prema Otišiću, gledamo ostatke prijeratne proizvodnje, trgovačka poduzeća i pogone Dalmatinke i Cetinke. Vijećnik Babić skreće nam pozornost na još jedno staro groblje, ono u Koljanima, selu uz Peruču, jezero koje je potkraj pedesetih prekrilo čitava naselja, a ljude raselilo posvuda – kažu neki da je među njima bilo oko tri tisuće Srba. Malo je cijelih kuća u tom dijelu vrličkog kraja, a jedna od obnovljenih je i ona Stane Katić, kanadske glumice podrijetlom iz Vrlike.

Bijelim prašnjavim putem skrećemo u Otišić u kojem danas, za razliku od prijeratnih 1.500 domaćinstava, živi svega dvadesetak ljudi, uglavnom Srba povratnika. Mnogobrojne rupe po putu tek su djelomice nasute, što gradu s tolikim proračunom doista ne služi na čast. Deponij se doima uređenim, premda su prve kuće udaljene svega nekoliko stotina metara, a mještani ne dobivaju nikakvu novčanu naknadu za život kraj smetlišta. Svojim kućama dakle ne mogu pristupiti asfaltiranim putem, ali zato imaju smeće pred nosom! Središte sela izgleda kao da je rat netom završio: ogoljeni zidovi nekadašnje zadruge, trgovine, škole… Obnovljena je jedino crkva, i to zahvaljujući Zavičajnom udruženju Otišićana iz Zemuna.

- Lijepo je živjeti ovdje. Čist zrak, priroda, šuma… idealno za stočarstvo, proizvodnju ekološke hrane. Ali kako živimo? Nikako, stari smo, noge bole, a sve je daleko. Sve je porušeno, nema se kamo i ne znamo što ćemo - kažu nam neki stariji mještani.

- Vezani smo uz Vrliku koja nam ništa ne daje, dok nas Zavičajno udruženje koči u svim segmentima života. Nasipaju putove koji se njima sviđaju, grade crkvu u koju ne ulazi pop, glasaju za HDZ. Evo, ja sam put nasuo sam, čak smo i žarulje za vanjsku rasvjetu kupili sami. Što se tiče Sinja, sve pohvale njegovim gradskim vlastima: bez obzira na to što su tu bili ratni sukobi, i helikopter bi po nas poslali ako bi zatrebalo - kaže nam jedan mlađi povratnik.

Nekolicina mlađih stanovnika bavi se uglavnom stočarstvom, prodajom drva i onim najvažnijim – preživljavanjem. A u surovom no bogatom kraju podno Svilaje, gdje i lisice, vukovi i divlje svinje uspijevaju napraviti svoj večernji plan, jedino nema zemlje za starce…