Još jedna tzv. cuckaroška natuknica u "Fragmentima". "Gospon, nemrete tu šetati pesa", reče mi Zagrepčanka, čini se u ranim je šezdesetim, prije koji dan. "Zašto? Ako smo na neutralnom terenu pored garaža, pazim da se pas ne približi vašem posjedu i dovoljno sam odgovoran da za njim pokupim." Pa nađem za shodno i da joj predočim dokaz pred oči i pod nos, to jest podignem vrećicu s psećim izmetom koja mi je baš u pravom trenutku bila u ruci. "Tak, nemre. Zakaj se raspravljate s menom?" "Zato što niste u pravu." "Bum vas poslikala i tužila." "Izvolite, samo dajte. Napravite i snimak. Nema više valjanog dokaza bez video-materijala..."
Tako je nekako tekla konverzacija, jedna u nizu tipičnih koje u srodnim varijacijama poznaje dosta gradskih šetača pasa. U takvim situacijama nije najupečatljivija količina negativne energije koja se u trenutku oslobađa i prokulja van iz benignog socijalnog kontakta. Šokantnija od toga je ta građanska revnost, spremnost da se u momentu, bez ikakvog valjanog razloga, na situaciju odgovori prijetnjom, gestom prizivanja represivnog aparata. Da se zaprijeti slovom Zakona Države i da se pod prividom građanske odgovornosti upre prstom, prokažu društveni elementi koji navodno remete privid harmonije poretka. Sklonost da se adekvatno odgovori na uvijek prisutni ideološki mehanizam interpelacije i zadovolje represivni aparati države. A znamo kako se takav sindrom nekad, negdje – a mnogogdje nikada nije do kraja ni zamro, već se redovito i simptomatično iznova artikulira – manifestirao: u društvenim mikrofašizmima. Kod svih onih dobrih, uglađenih građana s profinjenim manirama i ukusima kojima je bilo sasvim logično dojaviti da se u susjedstvu kriju nepoželjni drugi, recimo "smrdljivi" židovi ili komunisti.
Sjećam se da mi je jednom, prošlo je otad već desetak godina – dok smo još pokušavali socijalizirati psa koji je povremeno agresivan prema muškim psima, pa smo ga odvodili u ograđene pseće vrtove među druge pse – muškarac hladno rekao da imam "sreću da nismo na Divljem zapadu jer bih u tom slučaju već imao metak u čelu". Zanimljivo i neobično što sve i koliko toga možete empirijski saznati o ljudima ako ste u identitetu vlasnika psa. Neka su iskustva, poput opisanih, tako ružna i neprijatna da ozbiljno prijete narušavanju svjetonazorske sklonosti povjerenja u ljude i bespogovornog zagovaranja načela humanizma.
Nekima će se možda ovakve usporedbe – simbolične paralele između cuckaroških svađa i mikrofašizama – učiniti prejakima i prenategnutima, no smatram da se u tome gnijezdi opasnost premrežena nizom znakovitih simptoma. Pitam se je li osoba koja je spremna zbog psa koji mokri u kutu tužiti me represivnim organima ili čak likvidirati, možda isti onaj "fini čovjek iz susjedstva" kojemu smeta to što sam crnac, lezba ili musliman?
