Izvor koji je želio ostati anoniman, no vjerujte mi na riječ da je provjereno pouzdan, ispričao mi je priču koja služi kao polazni motiv za ovotjedni fragment grada. S grupom prijateljica bila je nedavno na vikend obilasku slovenske regije Vipavska dolina, gdje su ih prilikom večere u jednom od brojnih tamošnjih poznatih restorana uspjeli nagovoriti da kušaju jelo zvano frika. Predstavili su im friku kao autohtono tradicionalno jelo u tom dijelu Slovenije. No kada malo proguglate, shvatite da o njezinom porijeklu – kao što je to, uostalom, slučaj s velikim brojem jela, pa im je stoga najčešće besmisleno prišivati nacionalni predznak – nema konsenzusa. Friku, sa sitnim modifikacijama i razlikama u pripremi, jednako poznaju u dijelovima Italije, Austrije i Slovenije, ali je u svakoj verziji riječ o skromnoj palačinki ili piti od sira i krumpira koja se jela u nekadašnjim pastirsko-stočarskim krajevima spomenutih zemalja.

U posljednjih se nekoliko decenija status frike, kao i ostalih jela koja nam se na menijima nude pod rubrikom tradicionalne lokalne hrane, poprilično promijenio. To više nije jeftina sirotinjska hrana što se nekad jela iz neimaštine i nužde, već se ona sada tretira kao izvorna i prvoklasna delicija. Poanta takvog trenda promjene tretmana i statusa leži, naravno, u zaradi, profitu. Pa su stoga neimenovana sugovornica i njezine frendice tek naivno mogle biti iznenađene iznosom računa koji im je na kraju večere isporučen i na kojem su ustanovile da jedna ta skromna frika košta ni manje ni više nego 22 eura.

Teorija vrijednosti jedno je od najosjetljivijih problemskih mjesta u cjelokupnoj tradiciji marksističke kritike političke ekonomije kapitalizma i postoji sijaset njezinih čitanja, razumijevanja i interpretacija u nasljeđu te škole mišljenja. Ono što na tragu opisanog primjera frike s pripadajućom joj cijenom u restoranima Vipavske doline možemo izvući kao interpretativni poučak jest da je primjetna razlika između niskog proizvodnog utroška pri izradi te robe i njezine visoke finalne monetarne vrijednosti, što na kraju rezultira velikim profitom, moguća zahvaljujući efikasnom reklamnom narativu koji prati prodaju. Pa će nam se recimo reći – ako se kao šokirani kupci drznemo prostodušno primijetiti da se osjećamo blesavo jer nam se preskupo prodaje par krumpira i šaka jeftinog topljenog sira, sve izmiješano, bačeno na zagrijanu svinjsku mast i posuto koprom – da su to istinski prirodni proizvodi nastali uzgojem u kontroliranim uvjetima bio-ekološke proizvodnje, da su ih vrijedno mijesili naši kuhari-gastro umjetnici, a sve prema starim receptima naših baka. Uostalom, pogledajte zidove našeg restorana, krase ih certifikati raznoraznih evropskih regulatornih tijela kojima se dokazuje i verificira originalan status naših autohtonih jela. Zato šuti, plati 22 eura i budi sretna.