>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Garrincha u Beogradu i Zagrebu

Jugoslavene je Garrincha driblao malo. U vrijeme dok je igrao za seleçao, Jugoslavija nikad nije igrala protiv nje. Od utakmica protiv jugoslavenskih klubova je, osim protiv Zvezde na stadionu JNA, 20. maja 1961, igrao za Botafogo samo protiv Vojvodine, 15. juna 1963, u Firenci

A riječ "navijač" donio je u selo Hivzo, sin Šemsov i Malićin, naš amidža. Donio ju je s omladinske radne akcije, iz Svetozareva, gdje je radio na izgradnji Kablova. Ondje je njegovu brigadu posjetilo nekoliko igrača Zvezdinih (znam da su među njima bili Rudinski i Novak Tomić, a čini mi se, i Bora Kostić) koji su omladincima poklanjali klupske značke, pa se dopali Hivzu, i on se navukao na Zvezdu. Čudno, ali prema riječi "navijač" nije u selu bilo ozbiljnog otpora. Hivzo navija za Zvezdu, govorili su Nazim i Ramiz, a gledač u zvijezde Rahim govorio je kako je Hivzo "dokon, pa mu može biti da navija šta mu goj drago, i pređu na razboj, i sahate, i zvijezde". Hivzo je, vjerovatno zato što je u vojsku otišao s dobrom karakteristikom s radne akcije, mogao izabrati rod: auto jedinicu. Služio je u Zagrebu, a na obuku je (možda u neku prekomandu) išao u Mučiće. Poslije vojske, zaposlio se u Beogradu, u Neimaru, prvo je vozio traktor, pa je dobio kamion. Kao traktorista je radio na gradnji mosta preko kanala Dunav-Tisa-Dunav u Jarkovcu, opština Sečanj. U selu se listom smatralo kako Hivzo šofer hljeb zarađuje lakše no iko od Gudževića na svijetu. Drugi mu, pričalo se, utovare na kamion uglja ili trupaca, pa kad natovare, "a on samo sedne, ufati se rukama za lučac od volana, a nogom ponekad pritisne ja l jednu ja l drugu papuču na podu, i tako sedući gleda po svijetu, a plata mu ide te zaradi i deset puta više no što svi mi zaradimo hokajući za konjima ili govedima po planini ili tukući kosom po ledini".

U selo je dolazio rijetko, ali kad bi došao, to se nije zaboravljalo. Jednom došao, koji mjesec nakon onoga velikog pomračenja Sunca, pa ispričao meni i svome sinovcu Ramizu kako je u Beogradu, na stadionu JNA, gledao brazilsku ekipu Botafogo, koja nosi iste košulje kao Partizan. I još je rekao da u tom Botafogu igra jedan igrač, ime mu Garinča, mali, noge mu krive kao našega Zahita što su krive, a takav krivonog tako igra lopte da je od Tomića pravio "vola sivonju", a Tomić je njega "bio kao vola sivonju". Sjećam se da je spominjao kišu koja je padala više na one koji gledaju no na one koji igraju. Ja sam ime Garrincha prvi put čuo od svoga amidže Hivza. Da se ono ch izgovara kao š, a ne kao č, čuo sam tek u Brazilu.

Hivzo mi je, one godine kad je Garrincha umro, pričao da je taj Botafogo mogao dati Zvezdi još golova ("Zagalo, pa Amarildo, pa Didi, ada da se usred ljeta smrzneš, a još i Garrincha!"), mogla je i Zvezda, no su igrači bili zadovoljni te je ostalo 2:2. Posljednji gol je na toj utakmici dao Garrincha. Pitao sam Hivza, zna li, je li Garrincha još koji put igrao u Jugoslaviji. Ovako mi je rekao: "Igrao, ja mislim nije nikad ni prije ni poslije, ali je bio barem još jedanput, kad nije više bio igrač, i to je došao u moj Zagreb. Bio je u hotelu, možda na Velesajmu, nešto je radio oko uvoza kafe, šćeo sam da odem u hotel da ga vidim, bio sam baš taj dan u Zagrebu, ali sam vozio neke đake na ekskurziju na Plitvička jezera, pa nisam mogao da ih ostavim." Hivzo je Zagreb osjećao svojim gradom, svakako i zato što je u njemu izučio šoferski zanat koji mu je promijenio život, i tako presudno uticao na odluku da se, mimo roditelja i svoja dva brata, Riza i Aziza, ne odseli u Tursku.

U biografskim knjigama o Garrinchi o tome boravku u Zagrebu nema pojedinosti. Ali moj Hivzo nikad nije izmišljao stvari, siguran sam da bi se negdje u spiskovima zagrebačkih hotelskih gostiju moglo naći i ime Manuel dos Santos Garrincha. Nakon što je prestao igrati Garrincha je jedno vrijeme zaista bio predstavnik neke brazilske firme koja se bavila izvozom kafe u Evropu. Ostalo je zapisano da je na jednoj promociji u Bologni, na pitanje novinara o tome kakva je ta kafa koju zastupa, Garrincha odgovorio: "Pravo da vam kažem, ne znam. Ja kafu ne pijem nikako, ja pijem piće koje mi u Brazilu zovemo cachaça, i ona je dobra" (to je rakija od šećerne trske).

Hivzo je bio odličan posmatrač svijeta i ljudi. Iz kamiona je vidio skoro cijelu Srbiju, razvozeći smrčeve trupce iz Golije ili lignit iz rudnika Štavalj. A autobusom je prošao čitavu Jugoslaviju, bogme i Tursku. Najviše su ga impresionirali Dalmatinci ("neviđeni ljudi, posvađaju se, sve sijeva, sve grmi i sve gori, misliš svaki čas da će pasti mrtva glava, kad ono odjedanput se sve razvedri i opet smiri kao da ništa nije bilo; e kamo lijepe sreće da smo mi takvi"). Iz Neimara je prešao u Autotransport iz Sjenice, najprije je vozio zeleni kamion czepel. (Iz učionice škole u Bijelim Vodama blenuli smo kroz prozor da vidimo kad će naići Hivzov kamion ispod čijih guma šoder drukčije pršti no ispod fapova i tamova.) Pa je iz kamiona prešao u autobus. Sjenica-Beograd pa Sjenica-Sarajevo, a kad su mu roditelji i dva brata, u crno ljeto 1966., sa sve familijama odselili u Stambol, vozio bi ponekad i između Sjenice i Istanbula. Jedanput sam kupio kartu za taj njegov autobus, da s njime putujem za Stambol, preko Niša, Dimitrovgrada, Sofije i Edrena. Ali se Hivzo razbolio, pa ga je zamijenio drugi vozač. Te sam šutke ušao u Tursku. A želio sam da mi Hivzo, na mjestu na kojem se sve desilo, ispriča kako je otac njegov Šemso ponio u Tursku nešto što se u Tursku nije nosilo. To sam sastavio sam:

TURSKI CARINIK

Kad se Šemso Gudžević

S cijelom kućom selio u Tursku

(O te tuge brda su ječala od plača)

Ponio je sa sobom

Jednu košnicu pčela

(Med se u snu ne snio

No kuća bez pčele ne može)

Na turskoj granici

Uđe u voz carinik

Vasike garancije pasoši

Pa vidi košnicu

Šta je ovo

Pčela veli Šemso

Arı kovanı prevodi tumač

Arı kovanı pita zabezeknut carinik

Pčela znaš šta je pčela veli Šemso

Dvadeset godina sam carinik

Ali košnicu pčela na granici

Nisam još vidio

E da mene moja muka

Ne nagna u tvoju Tursku

Ni danas je ti ne bi vidio

Hivzo je umro 10. avgusta 2010. u Sjenici. Bolovao je od teškog bronhitisa, koji mu je počeo nakon što je njegov autobus cijelu noć mećava zadržala na Rudniku, a on svoju šofersku bundu dao nekoj putnici da u nju umota dijete. Hivzov je grob u groblju na rubu grada Sjenice, koje se po pčelarima zove, Medari.

Dva mjeseca prije no će umrijeti, čuo sam se s njime telefonom. Riječ po riječ, dotaknemo se i posjete koju su tih dana igrači i rukovodstvo FK Crvena zvezda učinili spomenicima Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću na srpskom groblju u Libertyvilleu u Americi. "Moja se Zvezda vala i odzvezdila i razzvezdila", bilo je sve što je o tome rekao Hivzo. On, koji je išao i na Zvezdine utakmice izvan Jugoslavije, a barem po jedanput je vodio i svaku od svoje tri kćeri: u Birmingham, u Berlin i u London.

Manuel dos Santos Garrincha, o kome vlada jedinstvo u mišljenju da je bio najveći dribler otkako je nogometne igre na svijetu, Jugoslavene je driblao malo. U vrijeme dok je igrao za seleçao, Jugoslavija nikad nije igrala protiv nje. Od utakmica protiv jugoslavenskih klubova je, ako negdje u traganju nisam previdio, osim protiv Zvezde na stadionu JNA, 20. maja 1961, igrao za Botafogo samo protiv Vojvodine, 15. juna 1963, u Firenci, i ta je utakmica završena bez golova. Rado bih o Garrinchinoj igri na toj tekmi čuo koju riječ od Slavka Svinjarevića, velikog beka Vojvodine, ali je za to kasno i prekasno: reprezentativac Jugoslavije iz Čilea počiva na katoličkoj parceli groblja u Sremskim Karlovcima. Sin Miroslav je ocu na grob postavio mramornu loptu. Gracias, vieja, hvala ti, stara, napisao je lopti Di Stefano.

1/1