>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Gavran i Arhimedov zakon

Gavran u proznih pisaca ubacuje sitno kamenje i ono taložeći se istiskuje vodu nagore. Gavranska primjena Arhimedova zakona. U pjesnika Bijanora, gavran hvata onaj pljus vode koji je načinio kamenčić svojim padom na dno

Uz deblo one trešnje što raste u zagrebačkom caffe baru Limb, nedavno, pita me jedan čovjek, e koja je meni najdraža knjiga stihova, pa mi sam ponudi dva odgovora: Ilijada ili Odiseja. Otkud da me to pitaš, pitam ga. Otuda, kaže on, što iz kolumne koju pišeš u Novostima proizlazi da su Ilijada i Odiseja tebi dvije najdraže pjesničke knjige. E ne znam čijim očima ti tu kolumnu čitaš, ali znam da te oči varaju, jer iz onoga što tamo stoji napisano, ni Ilijada ni Odiseja ne mogu proizaći ama nikako i podnipošto u ono što si ti zaključio. A budući da meni nije najdraža ni jedna ni druga, onda mi se nije moglo potkrasti baš toliko nepažnje da ti tako zaključiš. Jer te dvije knjige kod mene ne zauzimaju ni jedno od prvih dvaju mjesta u dragosti, ne samo to, no nisu ni u prve četiri. A ako ti baš moram odgovoriti, najdraža knjiga stihova mi je jedna treća. On, posve miran na kritiku svoje čitalačke pomnosti, pita, e koja treća je to meni prva. Palatinska antologija, kažem mu. Šta ti je to, upita. Kako šta mi je, to mi je najdraža knjiga stihova. Pa mu kažem da je to knjiga koju ne moraš čitati cijelu u jednom dahu, već čitaš koliko možeš, pa nastaviš, volja te gdje si stao, volja te na drugom mjestu. A o čemu se radi u toj knjizi stihova? Radi se i o ticama i o ribama, dakle o svemu, hiljade pjesama starogrčkih. Daš mi neki primjer, na primjer, primjer o ticama? Evo, dam ti primjer o ticama, na primjer, pjesma o gavranu koji zna Arhimedov zakon. Gavran i Arhimedov zakon, e to mi moraš objasniti. U taj čas u Limb uđoše dvije žene i jedan muškarac, njegovi znanci, pa se njih četvoro zapričaše, pa odoše za bar da piju stojeći, te vrli pitac pitavši zaboravi na upitanoga, a upitani svoje objašnjenje poniese kući. Evo mu sad dostavljam primjer o tici gavranu, crno na bijelome, neka ga ima, kad nije stigao da ga čuje usmeno. Nadam se da će ga čitati pomnije nego što je čitao dvije stotine dosadašnjih.

Pjesma o gavranu koji poznaje Arhimedov zakon ima šest stihova, tri elegijska distiha. Sastavio ju je pjesnik po imenu Bijanor. Ovo j u njegovu imenu dodajemo iz nekog našeg pravopisnog grča, u originalu ga nema. Bijanor je živio u prvom stoljeću naše ere. Piše se Βιάνωρ čita Bianor. Filologija ga zove ponekad gramatičarem, a najčešće je Bijanor iz Bitinije, a Bitinija je u sjeveroistočnoj Maloj Aziji. Filip Solunjanin ga zove ‘Bijanor sličan hrastu’. Bijanorovu sam pjesmu o gavranu preveo, što se rekne, u metru originala, u njoj se gavran ne spominje poimenice, već metonimijski: Fojbov ptić. Jer je Fojb (kod nas uobičajeno Feb, Febo, od Phoebus, Φοίβος, Presvijetli, Čisti) pridjevak Apolonov, zaštitnik ptice gavrana. Evo i prevoda i Bijanorova originala, iz devete knjige Palatinske antologije, pod brojem 272:

Fojbov ožednjeli ptić na grobnici nekoje žene

Vidi da ostavljen vrč kišnice ima na dnu.

Graknuvši sleti na njega, no kljunom ne segne do vode.

Ti mu pak, Fojbe, u tren podariš nenadan dar:

Uzme kamičke od pijeska, pa s ruba ih baca unutra:

Vodica pljusne, a ptić grabi u žedni je kljun.

Καρφαλέος δίψει Φοίβου λάτρις εὖτε γυναικὸς 

εἶδεν ὑπὲρ τύμβου κρωσσίον ὀμβροδόκον, 

κλάγξεν ὑπὲρ χείλους, ἀλλ᾽ οὐ γένυς ἥπτετο βυσσοῦ. 

Φοῖβε, σὺ δ᾽ εἰς τέχνην ὄρνιν ἐκαιρομάνεις: 

χερμάδα δὲ ψαλμῶν σφαῖρον ποτὸν ἅρπαγι χείλει 

ἔφθανε μαιμάσσων λαοτίνακτον ὕδωρ.

Vidimo da pjesma počinje bogom, a završava s nešto kapi vode u gavranovu kljunu. Da malo pljusnute vode u letu uhvati ptica koju štiti sam Apolon bog, slika je kojom nas pjesnik drži u nedoumici da ne znamo radi li se o kazni ili nagradi Apolonovoj. Gavran, dakle, stoji na rubu vrča, na čijem dnu se skupilo malo vode. Stojeći na tom rubu on ne može dosegnuti kljunom do te vode. Vrč, svakako, ima usko grlo kroz koje se gavran ne može spustiti do vode, inače bi ušao i pio. I onda ga njegov zaštitnik Fojbo Apolon prosvjetljuje ili nagrađuje tako što mu dade da dođe do vode: navede ga (bozi tako rade) da iz pijeska uzme kamenčić i da ga ubaci u vrč. Kamenčić padne u to malo vode i s dna vrča pljusne uvis vode onoliko koliko može od takvog uznemirenja pljusnuti. Dok ta takva, kakva-takva, količina ide uvis, gavran uspijeva uloviti jedan srk. Onda radnju gavran ponavlja, tako ja razumijem pretposljednji stih.

Ovakva ‘izdašnost’ moćnog Apolona stoji na granici ironičnog. Da golema ižednjela ptica gavran, još posvećena jednom od najmoćnijih bogova, dolazi do vode u toj količini i na takav način, čini se iščašeno do egzibicionizma. Ali bozi su takvi: onaj što nemilice kljunom otkida meso sa strvine, neka spozna žudnju za vodom iz nagrobne urne.

U djetinjstvu sam slušao od starijih ljudi kako gavrani i vrane, a naročito ždralovi rado puštaju s visine kamenčiće. Čuo sam i priču kako je jako ljekovita ona voda koja pljusne iz izvora ili potoka koji je pogodio ždralov ili gavranov kamen. Ako malo te vode poškropi čobanina, onda će mu se povući sve bradavice s tijela, ako ih ima. Ako bradavica nema, ta će ga voda zaštititi od njih sedamnaest godina. A ako tako izbačena voda pljusne po kljusetu, ono će ozdraviti ako boluje od gonturaća, a ako padne po ovci, ova će biti zaštićena od metiljavosti. Jasno je da su mogućnosti za tako nešto ništavno sitne.

Bijanor je pjesnik o čijem životu se ne zna skoro ništa, sve što je od njega sačuvano jesu 21 epigram u Palatinskoj antologiji i jedan u Planudovoj. Ovaj o gavranu pokazuje da se pjesnik zna zaigrati do opasnosti da mu pjesma ispadne promašena. Za to postoje prozni dokazi. Autori dokaza su Plinije Stariji i Klaudije Ajlijan. Prvi bi mogao biti Bijanorov savremenik, drugi je mlađi barem sto pedeset godina. Dakle, u desetoj knjizi Plinijevoj, stoji ovako: ‘Neki smatraju da je vrijedno pripovijedanja kako je neko gledao da ožednjeli gavran ubacuje kamenje u urnu kraj nekog spomenika, u kojoj se nalazilo nešto zaostale vode od kiše, a on do te vode nije mogao doći; nije se usuđivao da uđe u posudu, pa je gomilanjem kamenčića na dnu urne postigao da se voda podigne toliko da ju je dobio dovoljno da se napije.’

Klaudije Ajlijan, koga mnogi kinje da se služio smokom Plinijevim, u drugoj knjizi svoje kompilacije o životinjama, o gavranima u Libiji piše ovako: ‘Stanovnici te zemlje, u strahu od žeđi idu po vodu, pa kad svoje sudove njome napune, stavljaju ih na krovove i ostavljaju otvorene, e da čuvaju svježinu. Tada se gavrani znaju spustiti na rubove tih posuda, pa u njih uvuku kljunove dokle god mogu i piju te vode. Kad se površina vode spusti i bude van domašaja njihovih kljunova, oni onda krenu donositi u kljunovima ili u kandžama sitno kamenje, te ga ubacuju u posude; ono, zbog težine, pada na dno, taložeći se na njemu, zbog čega se voda podigne. Služeći se ovim genijalnim izumom, gavrani se mogu napiti, spoznavši, sa nekog prirodnog osjećaja, da prostor u kojem može stati samo jedno tijelo nikako ne može sadržavati njih dva.’

Gavran u proznih pisaca ubacuje sitno kamenje i ono taložeći se istiskuje vodu nagore. Gavranska primjena Arhimedova zakona. U pjesnika Bijanora, gavran hvata onaj pljus vode koji je načinio kamenčić svojim padom na dno.

Ovo sam, ovako nekako, htio da kažem čovjeku koji je, kako kaže, iz mojih tekstova zaključio da su Ilijada i Odiseja meni najdraže knjige. Budući da za taj zaključak u tekstovima nije mogao naći nikakve potvrde, može se desiti da će, ako i ovo pročita, zaključiti opet nešto na svoju. No se nadam da će se poneko drugi, kad pročita ovaj primjer, mašiti moje knjige nad knjigama, pod naslovom Anthologia Palatina.

1/1