>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Gerhard Baumgartner: Austrijski partizani smatrali su sebe Titovima

Bilo je pet bataljuna u kojima su, uz Slovence, sudjelovali i neki Hrvati iz Gradišća. Hrvati su bili podijeljeni između snažne socijaldemokratske struje i nekih komunista s jedne i teških konzervativaca s druge strane. Mnogi su otišli u Jugoslaviju i prešli iz njemačke vojske u partizansku

Gerhard Baumgartner povjesničar je zaposlen kao voditelj Austrijskog arhiva za lokalni pokret otpora fašizmu. Razgovor smo vodili na njegovom radnom mjestu u Beču.

Bavljenje manjinama vaša je osnovna znanstvena preokupacija?

I sam sam pripadnik manjine, Mađar u Austriji. Porijeklom sam iz Južnog Burgenlanda (Gradišća), iz miješane obitelji, pola mađarske, pola njemačke. A moj mađarski djed bio je polu-Hrvat. Tako da sam odrastao u sredini u kojoj su jedna pored drugih bila sela u kojima se govorilo mađarski, njemački ili hrvatski.

Godine 1933. na jednoj su konferenciji u Austriji bile razmatrane sve ludosti 20. stoljeća što da se radi s Romima: da ih odvedu na neki otok u Atlantiku i ostave, da se napravi rezervat, da ih drže u sabirnim centrima… I onda su 1938. došli nacisti i ponudili rješenje

Kao i u Slavoniji i Vojvodini, u nas.

Sve me to zainteresiralo kao povjesničara. U početku sam se bavio temom manjina u Austriji, pa onda u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zaintrigirala me tema Židova, izučavao sam židovsku zajednicu u Burgenlandu prije Drugog svjetskog rata. Pa onda romsku. Sudjelovao sam i u nastanku knjige o austrijskim manjinama i Anschlussu (aneksiji Austrije od nacističke Njemačke 12. marta 1938.).

Bili ste i u komisiji koja se bavila sudbinom Nijemaca u jugoistočnoj i srednjoj Evropi. Čime ste se bavili?

Bila je to vrlo konzervativna komisija, no tako je bilo na počecima njezina rada. Mislim da se dosta toga promijenilo u posljednjih desetak godina. Centar ove organizacije bio je u Tübingenu u Njemačkoj i prevladavao je njemački tradicionalni pogled na ovaj problem. Ono što sada prevladava puno je modernije. To je jedna multikulturna perspektiva, a ne više nacionalistička. Više nije jedina tema opresija nad njemačkom manjinom, naročito u srednjoj Evropi u 19. stoljeću.

U jugoslavenska vremena u nas je bila velika tema kako naše manjine u Austriji imaju problem s provođenjem dvojezičnosti.

Koja ne postoji.

No otkada su nacionalisti posvuda na vlasti, naoko paradoksalno, manje je pritužbi.

Velike su razlike u pristupu tom pitanju u različitim dijelovima Austrije. U Burgenlandu dvojezičnost nikada nije bila problem svakodnevnog života. Mogli ste ući u bilo koji vladin ured i govoriti hrvatski ili mađarski i ne bi bilo problema. Uvijek bi se našao netko tko govori vaš jezik. Upotreba jezika nije bila politizirana. Nisu postojale dvojezične oznake na putevima, ali komunikacijski nije postojao problem. Sasvim obrnuto bilo je u Koruškoj. Govoriti slovenski, pa čak i mađarski u kafiću u Klagenfurtu bilo je problem, zato što bi to odmah netko naglas primijetio i radili bi neslane šale na vaš račun. Dugi su povijesni razlozi zašto postoje tako različite atmosfere u različitim dijelovima zemlje. Navest ću osnovne. U 19. stoljeću biti Slovencem značilo je biti katolikom i političkim konzervativcem. Oni koji nisu bili takvi, a to su bili njemački nacionalisti i politički socijaldemokrati, bili su vrlo antislovenskog raspoloženja. U Burgenlandu nije bilo tako. Velik dio socijaldemokratske stranke činili su i Hrvati. Ali Hrvati su činili i velik dio konzervativne stranke.

Povijest austrijskih Roma

U jugoslavenskim zemljama sada cvjeta historijski revizionizam, negiranje nacističke i fašističke prošlosti. Kako je s time u današnjoj Austriji koja, vidimo, skreće politički udesno? Napravili ste monografiju o nekadašnjem ‘logoru za Cigane’ Lackenbach, o kojem se malo zna.

U ovom trenutku pitanje Roma kao žrtava u Austriji ne postoji. Ustvari, tako je već dugo vremena. Desetljećima oni nisu bili ni prepoznati pa onda ni priznati kao žrtve. Stvari su se počele mijenjati tek 1980-ih. Postojao je jedan incident, bombaški napad u Oberwartu 1995., kada je neonacist Franz Fuchs ubio četvero ljudi usred romskog naselja. Ostavio je natpis ‘Romi, vratite se u Indiju’, ali i bombu kraj njega. Tako da su ljudi koji su prvi prišli da natpis uklone stradali od eksplozije. Bilo je to prvo političko ubojstvo u Austriji nakon Drugog svjetskog rata i stoga velik šok, koji je mnogo toga promijenio. Proizveo je val solidarnosti s Romima. A sada se sve ponovno okreće.

Ideja da Austrija ponovno postane nezavisna došla je vjerojatno od Britanaca 1943. Austrijancima je obećano otprilike ovo: budete li imali pokret otpora fašizmu čije djelovanje ćete moći dokazati, bit ćete neovisni. Tu su slovenski partizani odlično poslužili

Trebate znati da kada govorimo o sudbini Roma u Austriji, mi ne govorimo o austrijskim Romima. Govorimo o Romima s Balkana i iz Istočne Evrope koji su došli s prvim valom gastarbajterstva, od 1960-ih naovamo. Kada danas govorimo o Romima, govorimo o prosjacima na ulicama, porijeklom obično iz Rumunjske i istočne Slovačke. Rome iz bivše Jugoslavije vi ne vidite jer su za ovdašnje oni, kao i svi gastarbajteri, Jugosi. Oni su potpuno integrirani u društvo. Prije četiri-pet godina etnolozi su izdali studiju o svadbenim običajima Roma na jugu Austrije. Tako su u jednom malom gradu pronašli da se svake dvije godine održava ogromna svadba s više stotina uzvanika. Što u Austriji nije normalno. Otkrili su da se cijelo jedno bosansko selo Roma nastanilo u tom kraju, no oni nisu getoizirani. Mi ustvari ne znamo koliko Roma trenutno stvarno živi u Austriji.

Logor Lackenbach imao je 4.000 zatvorenika i ostao je u sjeni većih i poznatijih stratišta. Nakon dugo vremena bila su neka suđenja, ali samo čuvarima, ne i organizatorima tog pothvata.

Mislim da je jedna osoba iz zapovjednog kadra osuđena na godinu dana zatvora. I to je sve. Očito, nismo imali progon odgovornih za ratne zločine, jer o tome je ovdje riječ, nakon Drugog svjetskog rata. Sprovedeno je, istina, 23.000 suđenja, a 14.000 je i završeno. Izrečene su vremenske kazne zatvora. No gotovo su svi pušteni nakon jedne ili najviše tri godine zatočeništva. Masovno je korištena zakonska mogućnost da budu pomilovani od predsjednika republike. Aplikacije za oprost u pravilu su dolazile iz parlamenta, i to od frakcija različitih stranaka. Svi su htjeli dobiti glasove starih nacista, a njih nije bilo malo. Uostalom, bili su i dobro integrirani u sve novonastale stranke 1950-ih, i kod konzervativaca i kod socijaldemokrata. Kod ovih drugih im je dva-tri desetljeća bilo i bolje. Proces denacifikacije značio bi da su postojali registri, s različitim kategorijama, od onih teško okaljanih, do onih manje. Ljude su iz prve kategorije premještali u drugu pa brisali s popisa. Bilo je to nešto poput vešmašine. Većina starih nacista bila je bliža socijaldemokratima nego konzervativcima. Jer ovi zadnji bili su kršćanski, dakle i klerikalni. A nacisti baš nisu bili katolici. Postojao je vic da su socijaldemokrati kao kolač preliven punčom. Smeđa masa prelivena ružičastim preljevom.

U slučaju Roma postojali su drugi razlozi za deportaciju. Prije Drugog svjetskog rata postojalo je 12.000 domaćih Roma, od toga ih je 9.000 živjelo u Burgenlandu, a ostale 3.000 u drugim dijelovima Austrije. A te tri tisuće bili su ustvari Sinti, a ne Romi, dakle nomadi koji su trgovali konjima, izrađivali košare, oštrili noževe. Romi u Burgenlandu bili su zemljoradnici, skućeni, a ne putnici. Ljeti bi radili na poljima kao najamnici, bezemljaši. I to je bio velik problem. Kada je nastala ekonomska kriza, kasnih 1920-ih i u 1930-ima, mnogo se novih nezaposlenih iz gradova vraćalo na sela, da prežive. I tako su Romi prvi ispali s tržišta najamnih radnika na selu. Nitko ih više nije trebao za žetvu. Umirali su od gladi. Danas je nevjerojatno kada gledate te fotografije. Smrtnost djece u romskim naseljima popela se na pedeset posto. U tridesetima je svako drugo dijete umiralo. Užasno. U to vrijeme nije postojalo nikakvo socijalno osiguranje. Svako selo moralo je plaćati svojim siromasima, prehranjivati ih nekako. I tako su se u jednom trenutku odlučili da ih se žele riješiti. Godine 1933., pet godina prije nego što su nacisti došli na vlast i u Burgenlandu, organizirana je nekakva konferencija o tome što da rade s tim Ciganima. Sve ludosti 20. stoljeća bile su razmatrane: da ih odvedu na neki otok u Atlantiku i ostave, da se napravi rezervat kao za američke Indijance, da ih drže pod ključem u sabirnim centrima. Netko je rekao: ‘Kada ih već ne možemo ubiti, moramo pronaći neko drugo rješenje.’ I onda su 1938. došli nacisti i ponudili rješenje. Otvorili su te i sljedeće godine koncentracione logore. Odveli su ih u Dachau, Ravensbrück, Buchenwald, Mauthausen. No to nije riješilo problem, pošto su odveli samo mlade i snažne ljude, koji su mogli raditi. Tako su preostali Romi zarađivali još manje. Starci i djeca ostali su u kućama i sela su morala plaćati još i više. Cijeli postupak postajao je sve skupljim. Godine 1940. rekli su: ‘Dobro, riješimo ih se svih.’ I tako je nastao poseban logor Lackenbach. Odatle su rađene velike deportacije, prva je bila 1941. u Poljsku, druga 1943. u Auschwitz. U Lođ je poslano 5.000 ljudi, od kojih je 60 posto bilo mlađe od 20 godina. Samo su djeca i starci ostali, a onda je došao Auschwitz. U Burgenlandu je preživjelo samo deset posto Roma, od njih devet tisuća ostalo ih je manje od jedne. To je nepoznata i specifična povijest austrijskih Roma.

Oružani otpor fašizmu

Bavite se pokretom otpora nacizmu u Austriji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Priča o partizanima u Koruškoj posebno je zanimljiva, ne samo zbog miješanog nacionalnog sastava boraca, već i zbog jasne ideje protiv čega, ali nejasne za koju državu se bore?

Ti su se partizanski bataljuni smatrali dijelom Titovih partizana. Ono što je sigurno jest da su se borili protiv fašizma. Da li i za austrijsku državu, to je dobro pitanje, na koje ne znamo odgovor. Ja bih rekao vjerojatno pola-pola. Nakon Prvog svjetskog rata, 1920-ih u Koruškoj je bio plebiscit, na kojemu je većina tamošnjih Slovenaca glasala za Austriju, a ne za prvu Jugoslaviju. Razlozi su, naravno, bili ekonomski. Tu su bili njima poznati gradovi, a Slovenija je bila samo neka apstraktna zemlja porijekla iza brda. Uz to, većina Slovenaca bila je vrlo konzervativna, ali su se i mnogi takvi pridružili Titovim partizanima. Oni nisu imali izbora, pa iako je u Osvobodilnoj fronti bilo poznatih katolika, nisam ubijeđen da su se austrijski Slovenci u većini borili za socijalističku Jugoslaviju. Takva frakcija je nakon rata postojala, ali to se, kao što znate, nije dogodilo. U Državnom ugovoru iz 1955. (puni naziv glasi Ugovor o ponovnoj uspostavi samostojne i demokratske Austrije i potpisan je u Beču 15. svibnja 1955.) donesena je odluka kako će ta oblast ostati u Austriji. Uloga Koruške i slovenskih partizana bila je važna za taj Državni ugovor. Ideja da Austrija ponovno postane nezavisna došla je vjerojatno od Britanaca 1943. To se saveznicima jako sviđalo pa postoji i deklaracija iz Moskve iz iste godine u kojoj je Austrijancima obećano otprilike ovo: budete li imali ikakav pokret otpora protiv fašizma, čije djelovanje ćete moći dokazati, bit ćete neovisna zemlja. Tu su slovenski partizani odlično poslužili. Bilo je pet bataljuna, od kojih se, mislim, samo jedan stvarno borio na teritoriju Austrije. U tim bataljunima sudjelovali su i neki Hrvati iz Gradišća. Hrvati su bili podijeljeni između snažne socijaldemokratske struje i nekih komunista s jedne i teških konzervativaca s druge strane. Mnogi Hrvati odavde otišli su u Jugoslaviju i prešli iz njemačke vojske u partizansku. Poznati partizanski vođa, nedavno preminuli Josef Müller, postao je nakon rata političar CSU-a u Njemačkoj.

Pošto se bavite ne samo manjinskim otporom fašizmu u Austriji, koje su tu glavne teme izučavanja?

Manjine ovdje uopće nisu u centru pažnje. Arhiv u kojem se nalazimo dokumentira sav antifašistički pokret otpora u Austriji, koji ne počinje 1938., već puno ranije, 1934., kada je svrgnuta republika i uveden nekakav austrofašizam. Mnogi ljudi, kasnije uključeni u antifašističku borbu, počeli su s otporom već u prvoj oružanoj borbi, februara 1934. u Beču. Bio je to prvi oružani otpor fašizmu.

Ne računamo li borbe u Istri još 1920-ih.

Nisam znao. Bilo kako bilo, kada su izgubili, mnogi od tih ljudi otišli su u progonstvo. Najprije u Čehoslovačku ili baltičke zemlje, a neki nakon toga u SSSR. Mnogi su se dvije godine kasnije borili u Španjolskom građanskom ratu. Postojala je velika internacionalna brigada sastavljena od Austrijanaca, nazvana ‘12. februar’ po danu bečke pobune, što je dobro dokumentirano. Radilo se o 1.386 dobrovoljaca, muškaraca i žena. Puno žena radilo je u bolnicama. Upravo je u toku, ovdje u Beču, dobra izložba u Institutu za povijest (Institut für Zeitgeschichte der Universität Wien), s puno fotografija, pod nazivom ‘Drugarice’ (Camaradas). Interesantno je primijetiti da je u nas i arhiv Nijemaca, sudionika Španjolskog građanskog rata, jer ga nijedna institucija u Njemačkoj nije htjela preuzeti.

1/2