Nakon relativnog mira koji je uslijedio za prošlogodišnjom eskalacijom sukoba u kojoj je poginulo 2200 Palestinaca i 73 Izraelca, početkom listopada Izrael i palestinska područja zahvatio je novi val nasilja. Kao i lani, kada je neposredan povod za izraelsku vojnu intervenciju u pojasu Gaze bilo ubojstvo palestinskog tinejdžera u znak odmazde zbog ubojstva trojice maloljetnih Židova, i ovog puta glavni protagonisti nasilja mladi su Palestinci koji nasrću na židovske civile, pa bivaju ubijeni od izraelskih vojnika i policajaca. Glavna karakteristika ovih sukoba, međutim, jezovita je činjenica da Palestinci više nisu naoružani samo poslovičnim kamenicama, već svoje sugrađane gaze automobilima i na njih nasrću hladnim oružjem – noževima, sjekirama i batovima za meso – vrlo često u maniri bombaša samoubojica, svjesno se zalijećući u pripadnike izraelskih sigurnosnih snaga, da bi trenutak kasnije i sami bili ubijeni.
Posebnost ovog sukoba je i to što se on mahom događa u Jeruzalemu, gradu u kojemu zajedno žive Izraelci i Palestinci, pa izraelska vlada ne može pribjeći svojoj standardnoj disproporcionalnoj reakciji i zasuti palestinska područja serijama zračnih udara. Umjesto toga, u gradu je uvela izvanredno stanje i na ulice dovela vojsku, postavila blokade i kontrolne točke te izolirala palestinske kvartove. No sukobi su zahvatili i palestinska područja, gdje se svakodnevno događaju antiizraelski prosvjedi. Zbog toga se već uvelike nagađa da je na pomolu novi palestinski ustanak, a na njega pozivaju i Fatahova Palestinska samouprava na Zapadnoj obali i Hamas u Pojasu Gaze.
U posljednja tri tjedna dogodilo se tridesetak uličnih napada u kojima je, uglavnom nožem, ubijeno osam Židova, a vatrenim oružjem više od 45 Palestinaca. Otprilike polovica ubijenih Palestinaca bili su napadači, pri čemu palestinske vlasti tvrde da se većinu njih moglo svladati i uhapsiti umjesto što ih se usmrtilo. Još 20 Palestinaca vojska je ubila u Pojasu Gaze, kada su stotine ljudi krenule prema izraelskoj granici, odlučne da je probiju i prodru u obližnji kibuc s njezine druge strane. Prema podacima BBC-ja, u posljednjih godinu dana napadi noževima događali su se u Jeruzalemu gotovo svakog mjeseca, uglavnom po jedan ili dva napada. Istim ritmom, također s eskalacijom u listopadu, napadi nožem događali su se i na drugim područjima, pa i u gradovima koji su daleko od sporne izraelsko-palestinske granice i dosad su uglavnom bili lišeni ovakvih vrsta sukoba.
Napadi noževima događaju se spontano i bez unaprijed određenih meta, napadači nisu članovi nikakvih organizacija, uglavnom su mlađi od 20 godina, bez policijskih dosjea i političke pripadnosti
Povod nasilju su glasine da izraelska vlada namjerava izmijeniti status Brda hrama, lokacije na kojoj se nalazi džamija Al-Aksa, koja je sveto mjesto i za Židove i za muslimane. Još otkako je 1967. Izrael anektirao Istočni Jeruzalem lokacijom se upravlja po aranžmanu koji je izraelska vlada sklopila s muslimanskom zakladom iz Jordana. Zaklada upravlja Brdom hrama, na kojemu je zabranjena nemuslimanska molitva, ali Izrael kontrolira jedan od deset ulaza kako bi mjesto mogli posjećivati i Židovi. Palestinci, međutim, nemaju nikakva ‘upravljačka’ prava nad Brdom hrama, osim što tamo smiju moliti, no sva palestinska politička vodstva takav su aranžman podržala kao najmanje loše rješenje.
No posljednjih mjeseci, a naročito za vrijeme rujanskih židovskih praznika, zabilježen je porast broja posjeta Židova, a Izrael je istovremeno privremeno ograničio pristup muslimanima. Isto tako, već mjesecima izraelski visoki politički dužnosnici posjećuju mjesto i predlažu izmjene statusa Brda hrama, čime su se dodatno učvrstile strepnje Palestinaca da takve inicijative ne dolaze samo iz krugova marginalne vjerske desnice, unatoč tome što izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi da neće biti nikakvih promjena statusa svetog mjesta. Iako se glasine oko statusa Brda hrama smatraju neposrednim povodom za novu seriju pojedinačnih okršaja, uzroci ovakvog brutalnog nasilja mnogo su dublji i kompleksniji, a već i sama činjenica da mladi Palestinci naoružani noževima srljaju u poprilično izvjesnu smrt od ruku sveprisutnih pripadnika izraelskih sigurnosnih snaga govori puno o njihovoj golemoj frustriranosti.
Palestinci Jeruzalem vide kao prijestolnicu svoje buduće države, no Izrael ga također smatra svojim glavnim gradom, a sve dosadašnje vlade njegovu eventualnu podjelu tretirale su kao tabu temu. Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, dokad je grad bio podijeljen između Izraela i Jordana, izraelska vlada, ohrabrena ratnom pobjedom, anektirala je gotovo četiri puta veći teritorij od onoga koji je u gradu već imala, obuhvativši palestinska sela koja ranije nisu pripadala općinskom teritoriju Jeruzalema. Time je grad dobio tisuće novih palestinskih stanovnika, no demografska struktura kontinuirano se mijenjala u korist Izraela jer se zahvaljujući izgradnji ilegalnih naselja u grad doselilo 200.000 Židova.
Za vrijeme drugog palestinskog ustanka 2000. godine (prva intifada bila je 1980-ih), izraelska vlada započela je s ograđivanjem rubnih palestinskih kvartova, a Izrael već neko vrijeme nema faktički suverenitet nad Istočnim Jeruzalemom, koji je postao rasadište siromaštva, nezadovoljstva i ekstremizma. Isto tako ni Palestinska samouprava, smještena u Ramali na Zapadnoj obali, u Jeruzalemu nema operativnih ovlasti. Segregacija i diskriminacija su institucionalizirane, pa za Palestince i Židove vrijede različita pravila, zakoni i sudovi, nejednak pristup infrastrukturi i komunalnim uslugama. Učestali napadi židovskih doseljenika na Palestince i njihovu imovinu u pravilu se ne sankcioniraju, a za razliku od doseljenika, koji rutinski dobivaju građevinske dozvole za izgradnju naselja koja međunarodna zajednica smatra ilegalnima, Palestincima su takve dozvole praktički nedostupne. Iako žive nešto bolje od svojih sunarodnjaka u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, Palestinci u Jeruzalemu znatno su siromašniji od Izraelaca, pa prema recentnim istraživanjima njih više od dvije trećine živi ispod granice siromaštva, dok takav socijalni status ima 21 posto židovskih obitelji. Palestinci, njih 300.000, čine trećinu gradske populacije, pri čemu većina njih odbija uzeti izraelsko državljanstvo, iako ga smiju zatražiti.
Kada je 18. listopada započeo s izgradnjom dvoipolmetarskog zida kako bi od židovskih naselja ogradio najproblematičniji palestinski kvart Džabel Mukaber, izraelski premijer Netanyahu postao je onaj koji faktički provodi podjelu Jeruzalema
Od spomenutog incidenta s otmicom i ubojstvom 16-godišnjeg Palestinca u srpnju prošle godine u Jeruzalemu je, osim napada hladnim oružjem, zabilježeno i 1500 incidenata s bacanjem kamenica, a uhapšeno je više od 700 ljudi. U takvoj atmosferi tinjali su nezadovoljstvo i mržnja koji su posljednjih tjedana provalili u obliku arbitrarnog masakriranja prolaznika na ulicama i u autobusima, zbog čega su počela nagađanja da bi oni mogli prerasti u treću palestinsku intifadu. No prethodni palestinski ustanci po svemu su bili drugačiji od ovoga što se sada događa: napadi noževima događaju se spontano i bez unaprijed određenih meta, napadači nisu članovi nikakvih organizacija, uglavnom su mlađi od 20 godina, bez policijskih dosjea i političke pripadnosti, nemaju infrastrukturu, nemaju oružje niti od koga primaju naredbe, a za napade se inspiriraju na društvenim mrežama koje vrve snimkama krvoločnih napada s počiniteljima obiju strana.
Izraelska vlada reagirala je na ove napade dodatnom represijom pa, prvi put nakon ustanka 2000-ih, na ulice grada izvela naoružanu vojsku i blokirala palestinske kvartove, iako se takve mjere u pravilu smatraju nametanjem kolektivne kazne protivno međunarodnom pravu. Izraelsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da će oduzeti državljanstvo devetnaestorici Palestinaca koji su navodno upleteni u napade i deportirati ih na područje pod Palestinskom samoupravom. Njihove bi kuće trebale biti srušene, a zabranjeno je i transportiranje tijela ubijenih napadača njihovim obiteljima jer Palestinci sahrane, kažu u vladi, koriste za pozivanje na daljnje nasilje. I Židovi i Arapi na ulicu izlaze samo kada je to nužno, a samo dućani koji prodaju oružje, suzavac i palice bilježe rast prodaje. Štoviše, gradonačelnik Jeruzalema Nir Barkat i ministar javne sigurnosti Gilad Erdan najavili su labavije uvjete za dobivanje dozvole za nošenje oružja, nakon što je od 2008., kada je donesen zakon kojim se dozvoljava upotreba sile u svrhu obrane imovine, gotovo 300.000 osoba i organizacija već zatražilo takvu dozvolu.
Blokiranjem Istočnog Jeruzalema izraelska je vlada, pišu njezini tamošnji kritičari, učinila upravo suprotno od onoga što premijer Netanyahu proklamira otkad se sredinom 1990-ih pojavio na političkoj sceni. Svoju prvu izbornu pobjedu dobio je koristeći parolu ‘Peres će podijeliti Jeruzalem’, a zaštitni znak političke desnice ostalo je inzistiranje na ujedinjenom Jeruzalemu. No kada je 18. listopada započeo s izgradnjom dvoipolmetarskog zida kako bi od židovskih naselja ogradio najproblematičniji palestinski kvart Džabel Mukaber, Netanyahu je postao onaj koji faktički provodi podjelu grada, a samo su ga bijesne reakcije desničarskih ministara uvjerile da privremeno obustavi izgradnju zida i ‘istraži alternativna rješenja’.
Recentno istraživanje jeruzalemskog dnevnika ‘Maariv’ pokazalo je, međutim, da čak 69 posto građana podržava vraćanje dijelova anektiranih 1967. teritoriju Zapadne obale, što znači da većina građana želi podjelu grada. Bivši zamjenik premijera u laburističkoj vladi Haim Ramon predložio je i konkretno rješenje za podjelu, da se palestinski kvartovi, koji sada spadaju u takozvanu Zonu C, područje potpune sigurnosne i civilne uprave Izraela, pretvore u Zonu B, područje pod palestinskom civilnom upravom, ali izraelskom sigurnosnom kontrolom.
Prema originalnoj ideji takozvanog rješenja o dvije države, Jeruzalem bi trebao biti jedinstveni grad pod međunarodnom zaštitom, no izraelska desnica, dominantna politička snaga u zemlji, inzistira na potpunoj kontroli nad gradom, dok palestinsko vodstvo želi njegovu podjelu, s istočnim dijelom kao glavnim gradom Palestine. No izraelska vlada u stvarnosti je već izgubila suverenitet nad istočnim dijelom grada, a ako je suditi po anketama, ni za većinu izraelskih građana njegova nedjeljivost više nije pitanje oko kojega ne može biti kompromisa.
