>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Globalna vlada stručnjaka

Filantropi uspješnima smatraju samo mjere koje daju brze i lako mjerljive rezultate, dok se strukturalni pristup rješavanju problema smatra gubljenjem vremena i bacanjem novca. Bogatstvo im omogućava da utječu na politike, čime slabe utjecaj vlada i međunarodnih organizacija

Na Svjetskom ekonomskom forumu koji je 2009. godine održan u Davosu jedna od tema nosila je naziv ‘Novo globalno upravljanje’. Članovi ‘međunarodne ekspertne skupine’ našli su se kako bi pokrenuli inicijativu kojoj je cilj da se klasično multilateralno odlučivanje, ono u kojemu glavnu riječ vode političari, zamijeni novim sustavom u kojemu će veći utjecaj dobiti predstavnici poslovne zajednice. Tijekom narednih 18 mjeseci osnovano je više od 40 Vijeća za globalnu agendu u kojima uz predstavnike vlada i civilnog društva sjede i predstavnici kompanija. Na taj su način predstavnici poslovne zajednice stvorili svojevrsni paralelni sustav odlučivanja o globalnim pitanjima u kojemu nema jasnih pravila o načinu donošenja odluka ni biranju sudionika, kao ni standarda o obavezama i odgovornostima tih novih ‘upravljača’. Unatoč tome, takva neformalna, neizabrana tijela ovlastila su se da donose odluke o politikama koje se tiču najrazličitijih globalnih pitanja, od održivog razvoja i klimatskih promjena, pa do obnove infrastrukture u ratnim zonama i razvoja tržišne ekonomije u zemljama u razvoju.

Ova inicijativa samo je jedan od primjera enormnog rasta neformalnog utjecaja krupnog kapitala na formuliranje politika, a još jedan iznimno djelotvoran način je i filantropija, djelatnost u kojoj se pomoću privatnih financijskih inicijativa ‘rješavaju’ općedruštveni problemi. Organizirana filantropija prisutna je u kapitalizmu od početka 20. stoljeća, naročito u SAD-u, no u posljednjih nekoliko desetljeća njezin opseg i utjecaj kontinuirano se povećavaju. Razvoj filantropije, naime, proporcionalan je porastu siromaštva i ekonomske nejednakosti, pri čemu su jedan od uzroka akumulacije sve većeg bogatstva u rukama sve manjeg broja ljudi regresivne porezne politike koje omogućavaju da se kapital zaštiti od poreza upravo putem (neoporezivih) filantropskih aktivnosti.

Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon na prošlogodišnjoj konferenciji o filantropiji izjavio je da je ‘dirnut ključnom ulogom koju ona igra kao pokretač društvene, političke i ekonomske transformacije’

Razmjere utjecaja filantropije na formuliranje politika analizirali su istraživači organizacija MISEREOR, Brot für die Welt i Global Policy Forum u izvještaju ‘Filantropska moć i razvoj: Tko oblikuje agendu?’ U tekstu obavljenom krajem prošle godine fokusirali su se na samo dva, ali iznimno važna područja: zdravstvo i poljoprivredu. U uvodnom poglavlju o povijesti filantropije opisuje se nastanak jedne od prvih velikih filantropskih zaklada, a taj je primjer važan jer zorno ilustrira na kakvim je temeljima osovljena današnja filantropska industrija. Godine 1911. američki Vrhovni sud odlučio je da je kompanija Standard Oil Johna D. Rockefellera uspostavila nezakoniti monopol, pa se stoga mora razdvojiti na manje kompanije. Procesom razdvajanja Rockefeller je postao najbogatiji čovjek na svijetu, pa je svoje bogatstvo od poreza na prihod i nasljeđivanje odlučio zaštititi osnivanjem dobrotvorne zaklade, što mu je usput pomoglo i da obnovi narušeni ugled. Nedugo prije toga zakladu je osnovao i industrijalac Andrew Carnegie, uloživši u nju u to vrijeme basnoslovnih 125 milijuna dolara.

Upravo zbog povećanja poreza osnivanje zaklada eksplodiralo je tijekom ekonomske depresije koja je Ameriku pogodila 1930-ih, a danas ih ima oko 200.000, od čega je po 86.000 njih registrirano u Americi i Zapadnoj Evropi, a ostatak u Istočnoj Evropi (35.000), Meksiku (10.000), Kini (2000) i Brazilu (1000). Uvjerljivo najbogatija zaklada je Bill & Melinda Gates Foundation, koja raspolaže s gotovo 43 milijarde dolara, a slijede britanski Wellcome Trust sa 30 milijardi dolara i Howard Hughes Medical Institute sa 18,6 milijardi. Na listi 27 najbogatijih zaklada 19 je američkih, tri su britanske, te po jedna iz Kanade, Njemačke, Švedske, Hong Konga i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a njihova ukupna sredstva iznose 287 milijardi dolara.

Iako zaklade većinu sredstava izdvajaju za domaće projekte, udio međunarodnog financiranja konstantno se povećava, pa je tako trećina donacija tisuću najvećih američkih fondacija u 2012. godini otišla u inozemstvo. Budući da se u pravilu radi o zemljama u razvoju, taj golemi novac za sobom povlači i golemi politički utjecaj, što ni same fondacije ni UN kao temeljna međunarodna institucija ne pokušavaju sakriti. Dapače, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon na konferenciji o filantropiji održanoj prošle godine izjavio je da je ‘dirnut ključnom ulogom koju ona igra kao pokretač društvene, političke i ekonomske transformacije’, dok je UN-ov program za razvoj (UNDP) u svom godišnjem izvještaju prije tri godine napisao da su ‘fondacije punopravni razvojni partneri, a ne samo donatori, pa stoga očekuju neposrednu uključenost u diskusije o politikama, zagovaranje i analiziranje problema’. Bill Gates, primjerice, direktno je sudjelovao u formuliranju UN-ovog programa ‘Milenijski razvojni ciljevi’, u kojemu se vrlo dobro vidi i jedan od temeljnih principa filantropskog razmišljanja, onaj da se uspjehom smatraju mjere koje daju brze i lako mjerljive rezultate, dok se ‘holistički’, odnosno sistemski, strukturalni pristup rješavanju problema smatra gubljenjem vremena i bacanjem novca.

Taj je pristup najbolje vidljiv upravo na području doniranja zdravstvu, gdje je također Fondacija Rockefeller odredila smjer kojim se zdravstvena filantropija kreće do današnjeg dana. U izvještaju se tako citira ulomak iz knjige Anne-Emanuelle Birn iz 2006. (‘Marriage of Convenience: Rockefeller International Health and Revolutionary Mexico’), u kojemu ona piše da je Fondacija Rockefeller kao ‘jedina zdravstvena agencija koja je do pojave Svjetske zdravstvene organizacije 1948. istinski operirala međunarodno, oblikovala javno zdravstvo kao nijedna organizacija do današnjih dana’. Rockefeller je nakon osnivanja WHO-a postao njegov najveći donator, a vodeći ljudi obiju organizacija cirkulirali su iz jedne u drugu. Rockefeller je još 1920-ih godina počeo kombinirati tehnološka ulaganja i velike državne politike u kojima su vlade preuzimale obavezu da djelomično ili u cijelosti financiraju određeni projekt. Među najveće uspjehe iz toga doba uvrštavaju se razvoj cjepiva protiv žute groznice i iskorjenjivanje malaričnog komarca u Brazilu.

Gatesovi su preuzeli Rockefellerovu maksimu po kojoj je medicinska znanost superioran način promoviranja javnog zdravlja, iako se danas smatra da su za poboljšanje zdravlja barem podjednako zaslužni higijena, prehrana, stanovanje i obrazovanje

Tek na prijelazu tisućljeća dominaciju je preuzela fondacija Gatesovih, no time se ni najmanje nije promijenio način promišljanja zdravstvene filantropije. Dapače, Gatesovi su preuzeli Rockefellerovu maksimu po kojoj je medicinska znanost, odnosno tehnologija, cjepiva i lijekovi, superioran način promoviranja javnog zdravlja, iako se danas smatra da je za poboljšanje zdravlja barem podjednako zaslužno i poboljšanje uvjeta života, odnosno higijena, prehrana, stanovanje i obrazovanje.

Gatesovi su preuzeli model javno-privatnog partnerstva kao dominantni za realizaciju projekata, pa su u posljednjih 15 godina u takva partnerstva uložili 18 milijardi dolara, a pritom su već godinama drugi najveći donator WHO-u, nakon američke vlade – zapravo su popunili prazninu koja je nastala nakon što se uslijed ekonomske krize budžet WHO-a prepolovio. Koliki je to utjecaj imalo na način rada WHO-a najbolje je opisala njegova direktorica Margaret Chan, izjavivši da je budžet organizacije ‘uvelike određen interesima donatora’. Bivši direktor WHO-ovog Programa za malariju Arata Kochi bio je 2008. prema Gatesovima još oštriji, pa je u privatnom pismu Margaret Chan napisao da njihovo djelovanje ‘direktno potkopava znanstvenu kreativnost na način koji bi mogao imati opasne posljedice na procese donošenje politika u svjetskom zdravstvu’.

Kochi je Gatesove optužio i da su ‘stvorili kartel’ zbog kojega je ‘nemoguće doći do neovisne revizije znanstvenih dokaza’. Kako taj kartel u praksi funkcionira svjedoči primjer njihovog angažmana na uspostavljanju ‘međunarodnog konsenzusa o preporukama za cijepljenje’, iz kojega je izniknula Globalna alijansa za cjepiva i imunizaciju (GAVI), kojoj su Gatesovi u 14 godina donirali 23 posto od ukupno deset milijardi dolara budžeta. Većina tih donacija odnosi se na projekte kao što je primjerice proizvodnja cjepiva protiv pneumokoka (koji uzrokuje upalu pluća i moždane ovojnice), pri čemu GAVI financijski podupire proizvođače da povećaju proizvodnju cjepiva, a oni se zauzvrat obavezuju da će u periodu od deset godina cjepivo nuditi za najviše 3,5 dolara po dozi. Kompanije za određeni dio ukupne proizvodnje od GAVI-ja dobivaju još po 3,5 dolara po dozi. Cjepivo plaćaju vlade zajedno s GAVI-jem iz fonda kojim upravlja Svjetska banka, a do ožujka 2015. godine farmaceutske kompanije Pfizer i GlaxoSmithKline dobile su 1095 milijardi dolara iz toga fonda. Kritičari pritom napominju da se siromašne zemlje teško nose s obavezama da program provode i nakon što istekne period financijske pomoći GAVI-ja, kao i da u njegovom odboru direktora sjede predstavnici farmaceutskih kompanija.

Identičan pristup filantropske organizacije imaju i kada je pitanju ‘rješavanje’ problema u poljoprivredi. Prema tom pristupu, glad i pothranjenost na južnoj hemisferi rezultat su manjka tehnologije, znanja i pristupa tržištu, a nikako eksploatatorskih ekonomskih odnosa, pa stoga i taj problem treba rješavati ulaganjem u navodnjavanje, te razvoj sjemena, biotehnologije i sintetskih gnojiva. Rockefeller je s ovakvim eksperimentima započeo u Latinskoj Americi još 1940-ih razvojem masovne, industrijalizirane poljoprivrede, za koju se danas zna da zbog intenzivnog korištenja kemikalija, upotrebe genetski modificiranog sjemena i širenja monokultura dovodi do uništavanja tla, biljne raznolikosti i gubitka vode u tlu.

Unatoč tome, Gatesovi su i u ovom slučaju nastavili utabanim filantropskim stazama, orijentiravši se naročito na Afriku. Godine 2006. osnovali su Alijansu za zelenu revoluciju u Africi (AGRA) i uz pomoć javno-privatnih partnerstva dosad uložili oko tri milijarde dolara u više od 600 projekata. U takvim projektima mali farmeri, kojima su programi nominalno namijenjeni, mahom su svedeni na obične primatelje, odnosno kupce tehnologija koje im prodaju korporacije, dok novac uložen u projekte donatorima donosi golemi utjecaj u formuliranju zakona i regulativa o sjemenu, tlu, tržištu, vlasništvu i zemljištu. Zloglasna korporacija Monsanto postala je zahvaljujući AGRA-inom programu 67-postotni dobavljač svog sjemena i herbicida u Malaviju, a vlada Nigerije potpisala je 2011. direktno s Fondacijom Gates memorandum o ‘modernizaciji poljoprivrede’ u toj zemlji.

Ovi primjeri pokazuju da suvremena filantropija, koja se naziva i filantrokapitalizam, tek u nekim slučajevima zadovoljava vlastiti ultimativni uvjet o brzim i mjerljivim rezultatima, dok u slučaju dugoročnih, sistemskih rješenja u pravilu dovodi do pogoršanja problema. Štoviše, biznis pristup skupini ekstremno bogatih omogućava utjecaj bez presedana na politike koje utječu na milijune ljudi, istovremeno slabeći utjecaj vlada i međunarodnih institucija. Pritom su oni koji filantropske programe provode odgovorni isključivo odborima donatorskih organizacija, dok odgovornost prema državama i lokalnim zajednicama praktički ne postoji.

1/2