U Ljubljani smo razgovarali sa sindikalnim aktivistom Goranom Lukićem, koji je bio kandidat stranke Levica (Ljevica) na upravo održanim parlamentarnim izborima u Sloveniji.

Na svome blogu, koji ste pisali iz tjedna u tjedan uoči izbora, ismijavate ‘profesionalne političke kravate’ kao manekene stvarno vladajućih u slovenskom društvu. Pa ipak ste se na izborima kandidirali na listi Ljevice. I to ne u šminkerskoj Ljubljani, već u malom mjestu Velenju, poznatom po još uvijek postojećoj tvornici Gorenje koju sada žele kupiti Kinezi?

Kako sam došao na ideju da se kandidiram? Pa tako što je ta ideja došla do mene. Zamoljen sam da sudjelujem u kampanji i budem izaslanik, parlamentarac. Ja sam pristao, ali ne zato da bih mogao nositi kravatu. Pomislio sam da bih sve te borbe koje se vode već više od deset godina – najprije u najvećem Savezu slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS), a sada preko našeg Radničkog savjetovališta (Delavska svetovalnica) – mogao logično proširiti i na rad u parlamentu. Jezik ovoga parlamenta je kombinacija tehnokratizma i neofašizma, a takav jezik radnike čini nevidljivima. Kandidirao sam se u ‘crvenom Velenju’, pa uvidio da nije crveno nego ‘žuto’. U mom dijelu grada, a grad je pokrivalo dvoje kandidata Ljevice, pobijedio je kandidat fašističke Slovenske demokratske stranke (SDS). Kada sam razgovarao s ljudima, čudili su se mojoj kandidaturi, uz konstataciju da je grad tvrđava socijaldemokrata. A onda su i oni izgubili u Velenju. To navodim kao primjer, indikativan za cijelu Sloveniju, u smislu odgovora na pitanje koga biraju radnici. Nema automatizma po kojemu će, vide li ‘crvene’, odmah njih i birati. To već godinama nije tako, pa bi naš zadatak bio dati odgovor na pitanje kako to da je ‘crveno mjesto’ postalo ‘žuto’. Na to imam više potpitanja nego odgovora. Velenje je industrijsko mjesto, tamo su Premogovnik Velenje, Gorenje itd., u kojemu je zaposleno nekoliko tisuća industrijskih radnika. To više nije standard ni u Sloveniji, a kamoli u regiji, gdje je takvih mjesta sve manje. Bilo bi dakle logično da stranke s lijevog pola tu dobiju više glasova. No tamo se desilo isto što i svuda u Sloveniji. A to je veoma intenzivna kampanja i terenska prisutnost SDS-a. Oni su jedini kucali na vrata, svađali se s ljudima koji su im vrata otvarali. Njihova kampanja nije se svodila samo na plakate, letke i te PR-priče. Zaista su išli među ljude, a za to su se pripremali mjesecima. To je izgledalo poput vojne operacije. A kada su s druge strane ne tako efikasne kampanje drugih stranaka, a tu mislim i na Ljevicu, vidimo što se dogodi u smislu apsolutnog broja glasača koji su glasali za SDS i druge. To znači da je glasač u Sloveniji oportunist, kojega ne zanima kontekst i neka ideologija, nego se rukovodi osjećajima koji ga obuzmu nekoliko tjedana prije glasanja. To frustrira, ali je sada tako.

Gdje je ta baza?

Ideja prave ljevice je biti jednom nogom u parlamentu, a drugom na terenu, među radnicima. Ulazak u parlament je prilika da se dođe do novca, infrastrukture. S druge strane, to je mjesto javnog govora, bez obzira na to što su ljevičari danas uglavnom premaleni da bi utjecali na izglasavanje legislative. Pa kada je to još jedno mjesto agitacije, zar ne bi trebalo provocirati, a ne voditi ‘realnu politiku’ koja neće uznemiravati malograđane? Iako ni takva neće proći, naprosto zbog subjekta koji je predlaže.

Nažalost, Ljevica je otišla korak dalje od tako shvaćenog parlamentarizma. Ona ga je u svome radu apsolutizirala. S obzirom na broj zastupnika i broj pitanja koja je stavila u proceduru, ona je najparlamentarnija od svih, najviše je preuzela taj tehnološki jezik parlamentarizma. Od kongresa ujedinjenja 2016., otkad pratim njihov rad, primjećujem snažnu polarizaciju. Rad Ljevice u parlamentu postao je hiperproduktivan, a terenski nedovoljno produktivan. Ta polarizacija ima velike posljedice jer proizvodi prazninu između stranke u parlamentu i stranke kao pokreta.

Rad stranke Ljevica u parlamentu je hiperproduktivan, a terenski nedovoljno produktivan. Tako da su ostali samo stranka, ne više i pokret

Budući da je pretpovijest te stranke u izmještenim akademskim i civilnim krugovima, iznenadilo nas je da su situirani intelektualci više skloni kompromisima i političkom karijerizmu od onih članova stranke koji su u egzistencijalno težoj, prekarnoj situaciji?

To je jako važno, pošto unutar same Ljevice postoje različiti glasovi. Dok još nisam bio član stranke već samo sindikalac, govorio sam vodstvu da dade snažniji glas radnicima. Oni su se okomili na sindikate kao nedovoljno radikalne na terenu, što je i moj prigovor. Ali onda su s tog terena dolazile iste kvalifikacije i za njih same. Ako se Ljevica tehnokratizirala u parlamentu i nema dobre organizacije na terenu, onda za sindikate možemo reći da su se tehnokratizirali preko ekonomsko-socijalnog vijeća, na račun toga da nemaju rad na terenu. Priča je ista. A Ljevica voli govoriti da sindikati nisu dovoljno radikalni. Problem je u shvaćanju radikalnosti. Mislim da je terenska radikalnost Ljevice papirnata, a da je parlamentarni rad radikalan. Kada uđu u strukture, one pobjeđuju. Tako da su ostali samo stranka, ne više i pokret. Mislim da to nije bilo strateški, već se naprosto dogodilo. Ali eto, tu smo gdje smo. Zato mislim da ne smijemo nastupati trijumfalistički i govoriti o pobjedi jer smo dobili devet mandata. Članak u Jacobinu o političkoj situaciji u Sloveniji, koji je napisalo više članova socijalističke organizacije Iskra, ističe podatak da je spram 2014. broj glasača za Levicu pao u apsolutnom omjeru za 35 posto. Ona ih je sada nadomjestila nekadašnjim glasačima Stranke modernog centra Mira Cerara. Znači da je priča oko brojeva, koji će se pretvoriti u mjesta u parlamentu, varljiva. Pitamo se cijelo vrijeme gdje je ljevica kao pokret. Gdje je ta baza, mnoštvo, mase? Ja ih ne vidim.

Nakon svih uspjeha koje su veliki sindikati postigli u prvom dijelu tranzicije u Sloveniji napustili ste najveću sindikalnu središnjicu ZSSS i osnovali malu borbenu udrugu. Jeste li u jednom trenutku osjetili kako se situacija zaoštrava, a sindikat tone u birokratizam i daljnju vjeru u tripartitne pregovore, dok istovremeno napušta politiziranje koje ga je držalo u igri?

Interesantno da se to razdvojilo baš u trenutku kada je bilo najpotrebnije da se te dvije linije, ta dva trenda – klasično sindikalni i politički – upišu u jedan. Kriza 2008. unijela je nekakav grč u sindikalni pokret, kao da je i vrh sindikata mislio da je bez veze ići u demonstracije jer su ljudi u grču, strahu da ne izgube posao. Ali ti govoriš radnicima ono što misliš da oni misle. A oni gledaju da se stvarno ništa ne događa i misle da je onda bolje da šute i rade. Tako se događa samoispunjavajuće proročanstvo. Sindikalisti koji ne mobiliziraju i ne učlanjuju radnike neće dobiti nove članove, spremne za akciju. Mislim da se slična ‘autosugestija’ može dogoditi i Ljevici. Uljuljkani u svoj klub, oni neće ni pitati bazu što misli, neće je širiti i željeti znati što se događa, što ljude muči. Sada kada su dobili vjetar u leđa udvostručenjem broja poslanika još više će biti uvjereni da je samo njihova perspektiva pravilna. Možda pušem na hladno, ali vidio sam što se desilo sindikatima.

U svom radničko-aktivističkom radu već više od desetljeća bavite se onima koje smo nekada nazivali gastarbajterima, a danas su to migranti. Najprije oni iz regije.

Jezikom Evropske komisije, to su mobilni radnici. To je područje sada ‘sistematizirano’. Svi već znamo za Sporazum o zapošljavanju između Slovenije i BiH. U njemu doslovno piše da radnik iz Bosne mora biti zaposlen kod istog poslodavca prvu godinu. Ako to ne uspije, mora se vratiti kući, pa ponovno ući u isti krug. Aktualna priča je potpuno apsurdna. U Sloveniji, kao i globalno, poslodavci se uvijek izjašnjavaju za fleksibilizaciju rada. No što se sada dešava? Radnici daju otkaze svojim poslodavcima, to je naročito zastupljeno u sektoru autoprijevozništva. Na to su se njihovi šefovi, gazde, odlučili uputiti prijedlog Ministarstvu rada kojim bi se to spriječilo. Sada oni žele ukinuti slobodno tržište rada! Nova ideja je: više neće biti dovoljno da je radnik jednu godinu zaposlen kod istog poslodavca, morat će biti pet godina. A nakon npr. četiri on će se osjećati toliko nemoćno, da ne bi dobio otkaz i ponavljao krug, da će njegov rad moći biti potplaćen, čak i neplaćen i sl.

Stvari izmiču kontroli

Ordoliberalizam želi nove regulacije, takoreći novi kastinski poredak utemeljen na propisima, a ne samo neoliberalnu deregulaciju kao do sada, iako je i ona bila čvrsto propisana od države…

Čitao sam blog Jožeta Damijana, zanimljivog lika, 2007. savjetnika Janeza Janše, tada zaduženog za liberalizaciju. Onda mu se nešto okrenulo u glavi i sada piše naizgled lijeve tekstove. Na blogu citira nekog istraživača koji je rekao da su sve te liberalne ekonomske ideologije od početka bile ukalupljene u državnu ideologiju kao garanta kriminalne eksploatacije. No kada su se države malo demokratizirale, kada se proširila izborna baza, vlasnici kapitala su zakukali da država više nije neka garancija. Otuda ideologija o državi kao bezveznom parazitu koji treba minimalizirati i sve dati na slobodno tržište na kojemu će uspjeti najbolji. To je bilo prvo poluvrijeme. A sada dolazi drugo i što se događa? Zahtijeva se regulacija slobode, koja se prikazuje kao samoregulacija tržišta. Dodamo li tome fašističke kombinacije oko ljudi poput Viktora Orbana u Mađarskoj ili Mattea Salvinija u Italiji, što dobivamo? Potragu za onim čega je reakcija u Sloveniji SDS. Kada gledamo njihov ekonomski program, on je u potpunosti liberalan. Kada gledamo njihov program na temu migracija, to je fašizam. Ta kombinacija liberalizma i fašizma je simptom koji ima stogodišnju povijest u biti kapitalizma. Kako nazvati politiku Donalda Trumpa danas? Možda još ni nemamo dobrih termina da je opišemo. Protofašizam? Događa se shizofrena situacija da on propisuje dodatne tarife, ovih dana 50 milijardi dolara Kini, prije toga za EU, a sve kao da zaštiti američkog radnika. Sve je tu smiješano: radnička prava, fašizam, liberalizam.

Kako nazvati Trumpovu politiku? Protofašizam? On propisuje dodatne tarife, ovih dana Kini, prije toga za eu, a sve kao da zaštiti američkog radnika. Sve je tu smiješano: radnička prava, fašizam, liberalizam

U kakvom su odnosu migrantski radnici iz regije i ova nova ‘balkanska ruta’ migranata, uglavnom s Bliskog istoka? Ima li to ikakve implikacije, osim političkih, na ekonomiju u Sloveniji? ‘Mama’ Angela Merkel je prije nekoliko godina shvatila da će Njemačka njezinom politikom dobiti mnogo jeftino integrirane radne snage, no sada sve skreće udesno, svi zatvaraju granice.

Stvari izmiču kontroli. Ministar unutrašnjih poslova u Njemačkoj je konzervativac Horst Seehofer, u Austriji je to Herbert Kickl iz FPÖ-a, u Italiji Matteo Salvini iz Lega Norda, u Sloveniji ministrica Vesna Györkös Žnidar. I što dobivamo kada ih uzmemo zajedno? Stvari su, nažalost, otišle toliko daleko da fašistička politika spram migracija ovdje pobjeđuje. Ali ekonomske se migrante želi tretirati potpuno odvojeno. Osoba koja bježi od rata je ilegalni migrant, koji se želi legalizirati pokretanjem postupka dobivanja azila. A ekonomski migrant je onaj koji dolazi tražiti posao i on može biti legalan. Samo, bože sačuvaj da bi tražio i neka politička prava.

U Sloveniji imamo sve više migranata koji dolaze iz nekada jugoslavenskih zemalja, ali i onih iz Bugarske, Rumunjske, Rusije itd. I što se među njima događa? Migranti iz Bosne, koji su na pola puta do asimilacije, gledaju npr. na Bugare svisoka, ne žele se s njima miješati. Dobro, tu su generalizacije opasne, ali u biti ‘spontano’ nastaju hijerarhije naroda. Uvijek je netko stepenicu niže. Uvijek može biti gore. Zato je dobro sve ne vidjeti. Primjer je luka Koper. Redovno zaposleni radnici, većinom iz BiH i Srbije, govore da su u teškoj situaciji. Ali kažu mi da postoje i Bugari, koji samo rade i šute. Mi, kao sindikalisti i radnički aktivisti, do njih fizički ne možemo doprijeti, a oni nas sami sigurno neće potražiti. Trebalo je dvadeset godina da radnici iz Bosne i Srbije postanu vidljivi. Mislim da ćemo sve više morati govoriti i o ljudima koji ne uspijevaju doći ni do diskursa migranta. U našu kancelariju dolaze Makedonci, koji ne žele reći ni kako se zovu, a svi su dijelovi zatvorenog etničkog sistema koji ih eksploatira 12 do 14 sati dnevno. Znamo za jednog šefa, Albanca, koji sunarodnjacima naplaćuje zapošljavanje pet tisuća eura, a tko želi otići, dobije dvije mjesečne plaće. Kako se protiv toga boriti?

Diskurs oko migracija će se zaoštravati. Oportunističke stranke centra kupovat će glasove snažnom retorikom. A što je jednostavnije nego implementirati je na ranjive grupe, pa i na one nevidljive? Ljudi koji do prije nekoliko mjeseci nisu ni znali gdje je Slovenija postaju sada njezinim najvećim neprijateljima. Očekujemo i konkretne antimigrantske akcije.