Tragedije koje su se početkom maja dogodile u Srbiji, osim političkih propusta, iznijele su još jednom na vidjelo čitavu lepezu kršenja etičkih načela u medijima. Moraju li se baš u medijima iznositi imena počinitelja i žrtava, uznemirujuće snimke i detalje iz njihovih života te što je tu interes javnosti, teme su o kojima razgovaramo s Gordanom Vilović, profesoricom u miru Fakulteta političkih znanosti koja se u svom profesionalnom radu bavila, među ostalim, i etikom u novinarstvu.

Tragedija koja se dogodila u Srbiji, prva je takva u našem dijelu Europe, u našoj neposrednoj blizini, pa je i medijima to bio značajan izazov. Kako su se mediji, po vašem sudu, snašli u izvještavanju?

Bilo je jako puno pogrešaka i ovakav school shooting, kako to nazivaju u Americi, po prvi put je došao tako blizu nama. Kada se to događa negdje daleko, po vrijednostima vijesti, to se prati, ali to se sljedećeg dana više-manje zaboravi jer što je prostor udaljeniji od nas, interes je javnosti drugačiji. Ovo je bilo nešto jezivo i voljela bih vjerovati da se neće još dugo, dugo dogoditi nešto takvo slično i da neće biti takve prilike da novinari ispravljaju pogreške koje su napravili prilikom praćenja ovog događaja. Nedvojbeno je interes javnosti bio ispred svega i možda su se zato dogodile krupne greške, a to je da se u cijelosti zanemarilo da je riječ o djetetu koje je upucalo drugu djecu. Na jednoj strani imamo djecu žrtve i jednog odraslog čovjeka, a na drugoj imamo dijete počinitelja. Prema svim pravilima struke izvještavanja novinari nikad ne bi smjeli zanemariti da se radi o djetetu i da ono mora uživati, bez obzira da li je žrtva ili počinitelj, apsolutnu zaštitu svoje privatnosti. Bilo je neprihvatljivo isticati istog časa njegovo puno ime, objavljivati fotografiju, a nakon toga i niz detalja iz njegova života, načina kako je provodio vrijeme, je li bio miran i drugo, dakle donositi niz takozvanih sočnih detalja, što je prešlo svaku granicu.

Treba se upitati koji je poriv odgovornih ljudi, bilo da je riječ o ministrima ili predsjedniku države, da se ponašaju kao bogovi koji vedre i oblače. To je nedopustivo i to znači da nema podijeljenih uloga u demokratskom društvu nego jedan čovjek odlučuje o svemu. Iritantno je to i o tome treba govoriti i vikati

Tabloidi su krenuli s takvim objavama, ali ni mnogi ozbiljniji mediji nisu pokazali profesionalnost. Neki naši mediji su, također, preuzeli tabloidni način izvještavanja.

U Beogradu, odnosno u Srbiji, postoji enorman broj tabloida, neusporediv s onim što postoji u Hrvatskoj. Ti tabloidi su kroz svoje online i tiskane verzije donosili puno podataka koji su se naprosto prelijevali u ovaj dio našeg medijskog prostora. Čini mi se da je ovakvo izvještavanje strašno naštetilo struci. Bez obzira što će neki reći da taj dječak ne zaslužuje medijsku milost, i dalje tvrdim, ako je riječ o djetetu, da se treba pridržavati pravila struke. Ne mogu se javnosti uskratiti informacije, ali je trebalo voditi računu o etičkom, profesionalnom izvještavanju, što je, po mom sudu izostalo. Bez obzira što mi nemamo toliko tabloida, događale su se loše stvari i na našim televizijama i u drugim medijima. Malo je bilo onih koji su jako pazili rade li u skladu s kodeksom kada je u pitanju dijete.

I u Zakonu o elektroničkim medijima stoji da novinar ne smije otkriti identitet maloljetnika bez obzira je li maloljetnik svjedok, žrtva, osumnjičenik ili okrivljenik. Prakticiraju li se sankcije u skladu sa Zakonom?

Što se tiče novinarskog kodeksa časti, on nema snagu zakona, ima samo snagu preporuke struci, odnosno članovima strukovne organizacije, u našem slučaju to je Hrvatsko novinarsko društvo. Međutim, imate jako puno novinara koji nisu članovi HND-a i onda se njih ne tiču zaključci Vijeća časti. S druge strane, Vijeće za elektroničke medije je prilično ekipirano, provodi monitoring prema sadržajima koji se objavljuju u registriranim online medijima i ima određene zakonske prerogative. Prema tome, mogli bi i sankcionirati propuste i kršenje Zakona. Ne znam hoće li se to učiniti, ali možda ne bi bilo loše da barem kažu, da zamole, da skrenu pozornost koliko je to loše. Znam da je Hrvatsko novinarsko društvo apeliralo u povodu slučaja o kojem razgovaramo da se novinari pridržavaju profesionalnih standarda struke i etike.

 

Privlačenje klikova

Građani su se pobunili protiv neprihvatljivih sadržaja koji se emitiraju na televizijama u Srbiji i koji se objavljuju u tiskanim tabloidima. Koliko izloženost takvim sadržajima može utjecati na društvo?

Sigurno mediji oblikuju sve nas, a posebno mlađe jer su buntovniji da neke stvari mijenjaju ili prihvaćaju. Vjerujem da mladi ljudi bježe u virtualnost i ta virtualnost ih snažno oblikuje. S druge strane, nije samo u Srbiji problem u Zadruzi i ostalim reality showovima koji se vrte na svim komercijalnim televizijama. Sada neki govore da sve to treba zabraniti, ja se ne slažem s tim. Ako dijete želi pogledati, treba se roditelj žrtvovati i s njim sjediti sat, dva i pomoći mu da razumije da je to užas. Zabranom i isključivanjem ništa se ne postiže, uvijek postoji neka prečica koju će djeca pronaći. Naravno, meni je to sad lako reći, ali izdržimo i pogledajmo tu Zadrugu pa neka djeca pitaju, a roditelji odgovaraju. Na taj način trebamo razvijati kritičko mišljenje kod djece. Učitelji od osnovne škole do fakulteta trebaju poticati kritički stav prema smeću toga tipa koje imamo, neograničeno, svugdje oko nas. Moramo pomoći mladim ljudima da shvate da je stvarnost jednako dobra i lijepa, i da se treba suočiti sa tom stvarnošću, a ne zatvoriti se u sobu s računalom. Mi ćemo sad prigodničarski kazati da je Zadruga kriva za sve. To je pogrešno. Stotinu je zadruga oko nas, na razne načine. Mislim da je ovo vapaj da se nešto učini i da se ljudi koji imaju posebnu odgovornost u ovom društvu suoče sa činjenicom da su se stvari otele kontroli. Ne mogu kazati da se to što se dogodilo u Beogradu neće u Zagrebu nikada dogoditi. Nažalost, može se dogoditi i u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu i u Podgorici jer smo mi društva naoružana do zuba.

U Srbiji je predsjednik Vučić javno objavio identitet maloljetnika koji je počinio ubojstva, njegovo medicinsko stanje, ali i podatke o primanjima njegovih roditelja, što su mediji prenijeli. Što mediji trebaju napraviti kada na press konferenciji od vladajućih čuju takve podatke? Na koji način izvijestiti o tome?

Taj je čovjek neodgovoran, isto kao i onaj koji je na konferenciji, koju smo svi slušali, pokazao spisak djece za odstrel. Ne mogu novinari tada reći da je to van pameti i da neće to pustiti. Pa otpustio bi ih urednik na putu do redakcije. Ali smatram da se treba upitati koji je poriv odgovornih ljudi, bilo da je riječ o ministrima ili predsjedniku države, da se ponašaju kao bogovi koji vedre i oblače. To je nedopustivo i to znači da nema podijeljenih uloga u demokratskom društvu nego jedan čovjek odlučuje o svemu. Iritantno je to i o tome treba govoriti i vikati. Novinari moraju odraditi svoj posao, ali istinski novinari će napisati komentar o tome i kazat će da to nije primjereno i da se u zdravom društvu tako ne radi. Sve je ovdje jako komplicirano, ali samo hoću reći da odgovorne osobe ne smiju zaboraviti koje je njihovo mjesto, kakvu ulogu imaju u društvu i zbog čega ne smiju manipulirati javnošću na taj način, a novinari ih trebaju kritizirati. Uloga novinara je da, temeljem takvog ponašanja političara, trebaju napisati opak tekst i da to mogu objaviti bilo gdje i bilo kada. Dakle, neće isključiti kameru ili mikrofon, ali će se u drugom prilogu referirati na takvo što.

Mi ćemo sad prigodničarski kazati da je Zadruga kriva za sve. To je pogrešno. Stotinu je zadruga oko nas, na razne načine. Mislim da je ovo vapaj da se nešto učini i da se ljudi koji imaju posebnu odgovornost u ovom društvu suoče sa činjenicom da su se stvari otele kontroli

Je li danas smrt postala unosna roba vlasnicima medija? Mediji će pravdati objavu neprimjerenih sadržaja time da to publika želi.

Mislim da su po prirodi ljudi znatiželjni, ali ne u mjeri da im u medijima krv teče u potocima, ali je činjenica da se bolje prodaje ono što više krvari. To postoji oduvijek u medijima, jedino je pitanje koju ste granicu sami sebi postavili. Naravno da se može nečija smrt prikazati na način da se sačuva dostojanstvo te osobe, a može se prikazati ne vodeći računa o tome. Ne postoji u većini medija ta granica. Nema potrebe naglašavati da su pojedine snimke koje se objavljuju uznemirujuće, to naprosto ne treba puštati jer nema više pomoći za tu osobu, a ništa se ne postiže da bi se zadovoljila bolesna znatiželja ljudi. Mi smo se uvjerili da senzacija privlači klikove, pa i sama sebe sam uhvatila da otvorim neki link koji je nebulozan i grozan jer u tom trenutku nisam mogla kontrolirati smjer svojih misli, ali ne postoji javni interes u takvom izvještavanju.

Neprimjereni sadržaji i klikbejt naslovi naročito eksplodiraju kada dođe do neke tragedije.

Da, ja mislim da, kada se takvo nešto dogodi, novinar treba reći – ne želim to snimiti, ne želim povrijediti obitelj toga čovjeka. To se nažalost ne radi i trebalo bi tu praksu ponovo reafirmirati. Prije petnaest godina jedna je djevojka pala pod tramvaj i trebalo je podignuti tramvaj kako bi se ona izvukla i pružila joj se prva pomoć. Međutim, izašla je snimka toga događaja, netko se sagnuo i snimao dok su se ljudi borili da joj pomognu. Nisam sigurna da ovako kako smo krenuli jest dobro! Treba stati i pokazati primjerom da može i drugačije i ne moramo istog časa vaditi mobitel i snimiti groznu nesreću jer je u tom trenutku važnije pomoći unesrećenima.

 

Javni interes

Spomenut ću još jedan primjer. Prošle godine nakon smrti novinara Mislava Bage počele su u medijima i društvenim mrežama kružiti priče o načinu smrti, sve redom nepotvrđene. Vrijedi li druga praksa kada su u pitanju javne osobe?

Javne osobe imaju daleku manje pravo na privatnost od privatnih osoba. To je neko pravilo koje vrijedi svugdje. Ako vi koristite maksimalno medije u svakom trenutku, govorim sad o političarima, ali i drugim javnim osobama, posebno onima koje smo birali, eksploatirate svoju obitelj javno, onda naravno da ne možete kazati medijima – ok, sad pustite meni moju privatnost. Vi svojim životom morate pokazati u koju skupinu pripadate. Za mene je dijete Andreja Plenkovića jednako vrijedno kao i dijete neke djevojke koja je potpuno privatna osoba i mora uživati istu količinu privatnosti. Što se tiče samoubojstva, smatram da o tome ne treba uopće izvještavati. Teško je to za obitelj, nismo sigurni na koji način će se to reflektirati na druge ljude, i treće, gdje je tu je interes javnosti da se o tome nešto zna?! U slučaju odlaska Mislava Bage, jako sam žalosna zato što su najveću štetu u izvještavanju napravili pojedini njegovi prijatelji. Mislav Bago bio je vrlo hrabar novinar i urednik, imao je gard prepoznatljivog izvjestitelja, i iskreno, ne bih voljela da sam ikad bila u prilici da me on intervjuira. Sigurno bih kod nekog odgovora na njegovo pitanje počela mucati. Bago je bio izravan. Pamtim ga kao novinara dobro pripremljenog za svaki zadatak i punog adrenalina u ispunjavanju svog novinarskog posla. Nagađanja o njegovom privatnom životu nisu primjerena, posebno ne nakon njegove smrti. Važnost za javnost je ravna nuli. Ako ste prijatelji, onda se valja ponašati prijateljski i u životu i u smrti.

Svaki medij ima svoju hijerarhiju. Kako se novinari mogu boriti protiv uređivačke politike i pritiska izdavača?

Ima jako puno novinara koji odrađuju nešto zato što moraju ili su ucijenjeni i nemaju izbora. Mislim da je snaga argumenata jako važna u razgovoru s urednicima. I pojasniti zašto je (ako je?) neko odbijanje zadatka u interesu redakcije. Nekoliko puta sam bila u šoku kada su se dogodile grozne stvari i kada su mladi novinari puni adrenalina išli na lice mjesta i razgovarali s članovima obitelji koji su tog trenutka izgubili nekog bliskog. Svaki novinar po svojoj savjesti ima pravo reći da ne ide izvan određenog okvira i mora probati kazati uredniku zbog čega to misli, koji je njegov stav. Iz ove perspektive sve ovo što ja govorim može se činiti suvišnim, jer govorim iz sigurnosti svoje sobe u odnosu na čovjeka koji svaki mjesec pokušava zadržati svoje mjesto u toj profesiji, odraditi svoj posao i dobiti plaću. Nisam sigurna da mladi novinari imaju baš neki poseban izbor. Jedna fotoreporterka mi je rekla da je ona ranije, kad bi snimila nešto što je bilo tragično, odnijela sve fotografije svom uredniku. Urednik ju je ponekad pitao što bi ona objavila, a ponekad ne. Međutim, kad je shvatila da urednik ne poštuje njezino mišljenje i da bira upravo one fotografije koje ona nikad ne bi odabrala, rekla mi je otada nije više donosila sve fotografije nego samo one iza kojih bi mogla stajati i potpisati ih. Znam da mnogi novinari pokušavaju pronaći neke svoje alate kojima se bore protiv neetičnosti i onoga što je ljudski neprihvatljivo.

Spominjali ste nekoliko puta javni interes. Kada se dogode ove tragedije, kako procijeniti koje su informacije od javnog interesa, a koje prelaze granicu etičnosti i nisu potrebne da bi se građani informirali i saznali najvažnije informacije?

U slučaju ovog djeteta koje je počinilo strašan zločin javni interes je raspravljati, pisati o fenomenu, o problemima, o smjeru kojim neka država ide i informirati javnost o svemu što je relevantno za taj događaj kako bi se utjecalo na promjene u društvu. Nisam za to da ova priča sada prestane, valja nastaviti govoriti o tome, ali na drugi način. Pritom mislim, na problematiziranje posjedovanja i nošenja oružja, nasilje koje vidljivo svugdje oko nas, način komunikacije, vrijednosti onoga što okupira mlade… To bi za mene bilo nešto što postaje javni interes, a ovo je bio povod. Tko zna hoćemo li mi za par dana više i znati ime tog dječaka. Danas svi znamo, ali zaboravit ćemo sigurno. No bilo bi poželjno da doznamo različite informacije o segmentima života u društvu koje bi trebalo graditi drugačije.