Novosti

Kronika

Gore ne može

Nema ulične rasvjete, ne održavaju se bankine uz ceste, ne čisti se snijeg, ne popravljaju mostovi, ne reguliraju potoci i kanali, nema odvoza otpada, nema čak ni table na ulazu u Kokočak

U selo Kokočak na Papuku stigosmo sa zapada iz pravca Voćina, dijelom zidanom cestom kroz šumske predijele i prazna naselja na kojoj ne možeš brže od 30 kilometara na sat pa se put malo odužio. Ili nam se to činilo zbog tmurnog i oblačnog ljetnog dana, skeleta devastiranih kuća koje se od raslinja uglavnom ne vide i opće pustoši?

S istoka, Kokočak je tek 11 kilometara udaljen od Orahovice i ima status prigradskog naselja, a nakon boravka u njemu i razgovora sa stanovnicima stječe se dojam da je u pitanju 11 svjetlosnih godina. Jer, iako mještani imaju sva prava i obaveze kao i oni koji žive u gradu, iako redovito plaćaju komunalnu i vodnu naknadu, oni su građani jedanaestog reda - nema ulične rasvjete, ne održavaju se bankine uz ceste, ne čisti se snijeg, ne popravljaju mostovi, ne reguliraju potoci i kanali, nema organiziranog odvoza otpada, ne uređuje se groblje, nema čak ni table na ulazu u selo sa zapadne strane. Ona na izlazu je na mjestu!

- Nije tih 20 kuna za komunalnu naknadu puno i nije nam teško platiti ono što moramo, ali moramo znati što za to dobivamo. Išli smo u Općinu pitati, rekli su nam da ni oni ne znaju - kaže nam mještanka Ana Nikolić.

Molili su Komunalno da uređuje groblje, da će platiti, ali ništa. Tražili su javnu rasvjetu, ali nije bilo suvislog obrazloženja zašto je ne mogu dobiti. Kada su spomenuli cestu i mostove rečeno im je da im se ne isplati ništa raditi 'zbog dvije babe i tri đeda'. Najgore je vele, kad zapadnu snjegovi i kad nabujali potoci s Papuka odnesu mostove i poplave putove, a zatreba hitna medicinska pomoć. Niti se mogu probijati niti žele! U takvim okolnostima poželjno je imati terensko vozilo ili bar traktor, a dok se dođe do prve zdravstvene ustanove može biti kasno.

Svima je bilo jasno da se pitanje ponovne elektrifikacije ne rješava samo u selima gdje žive Srbi. Život uz svijeće i baterije bio je poruka za one koji su ostali i one koji razmišljaju o povratku

- Glavna cesta je županijska, nju očiste relativno uredno i u skladu sa svojim pravilnicima. Ali nije nam jasno, kad već dođu do ovdje i naprave 11 kilometara da ne mogu očistiti i odvojak dugačak tek 700 metara - kaže čovjek koji živi u Orahovici, a ovdje dođe raditi na imanju.

Devastirane kuće zarasle su u šipražje, iz njih već vire krošnje. Vlasnici se ne žele vratiti ili su davno umrli, njihovi potomci nemaju vremena i živaca, a mnogi ni volje ulagati u nešto što nema nikakve materijalne vrijednosti. Na mnogim kućama spuštene su rolete, a kapije zaključane iako se vidi da se gazdinstava održavaju. To su kuće onih koji žive u Orahovici, a ovdje dolaze vikendima. Osam godina u selu nije bilo električne energije, dobili su je prije četiri ili pet godina. Ne mogu se točno sjetiti kada pa se šale: Eto, kakvi smo mi ljudi, kad je nešto lijepo brzo zaboravimo! A dok su živjeli uz svijeće bilo je teško, toliko teško da se sada, kada imaju tu blagodat civilizacije, često pitaju kako su uopće mogli funkcionirati bez struje, bez frižidera, škrinje, bojlera, veš-mašine ili televizije.

- Ne znamo kad je gore, zimi kad brzo padne mrak pa nemaš što raditi nego ležati u krevetu ili ljeti kad nemamo gdje čuvati hranu, mlijeko, sir, jaja… Svi smo ovdje stariji ljudi koji ne možemo svaki dan u kupovinu u Orahovicu ili nam nema tko dovesti namirnice pa je pravo čudo da još nije došlo do nekog trovanja - priča nam umirovljeni šumar Gojko Nikolić (85).

Molili su i kumili, preklinjali i upozoravali, ali vazda se našao neki izgovor, uvijek je nedostala neka dozvola, stalno je falio neki potpis, a svima je bilo jasno da je sva dokumentacija stajala u nečijim ladicama i da se pitanje ponovne elektrifikacije (selo je prvi put struju dobilo 1958.) ne rješava samo u selima gdje žive Srbi. Život uz svijeće i baterije bio je neka vrsta psihološkog pritiska na one koji su ostali ili se vratili i poruka onima koji razmišljaju o povratku. Nikolić se odlučio oduprijeti i vratiti se na svoje jer, kaže, nije nikome ništa nažao učinio. Cijeli je život proveo u Kokočaku, izuzev osam godina izbjeglištva u Aleksincu i Kruševcu. Vratio se 2003. kada je, u ratu opljačkana i spaljena, kuća bila obnovljena. Teško mu je gledati kako selo izumire.

- Zbog prekrasnog žutog cvijeća koje je cvalo na Uskrs selo Kokočak u davna vremena zvalo se Mirisne livade. Kada su Turci zavladali ovim krajevima nazvali su ga Kočar, što bi značilo čarno ili lijepo, a kada su ovdje 1690. došli Srbi s vrela Usore i iz okolice Čačka, dali su mu ime Kokočak. Imali smo 360 hektara seoske površine, pašnjaka i šuma. Seljaci su imali pravo na građu i ogrjev. Kad je Tito proveo agrarni reformu sve je oduzeo pa smo ostali bez ijednog hektara, selo sada nema ništa. Danas ima 18 useljivih kuća, a tek u njih osam netko živi - objašnjava nam Gojko ono što je čuo još ili pročitao u zavičajnim knjigama.

I dan danas ne može shvatiti kakvo je to ludilo početkom devedesetih ušlo u ljude i zašto je trebalo paliti sela. U Kokočaku ljudi nisu zaključavali kuće, iz dvorišta ništa nije nestajalo, stado si mogao nesmetano ostaviti na paši mjesecima, nije se događalo da ti netko pobere šljive.

- U 24 kuće živjeli su ljudi iz križanih brakova što znači da su ovdje spaljene i 24 katoličke kuće - zaključuje Gojko.

U središtu sela, odmah pored devastiranog crkvenog zvonika podignuto je spomen obilježje hrvatskim braniteljima Milanu Puhaliću i Momiru Krmpotiću. Pred neke izbore netko je razbio ploču, bila je policija, ali počinitelje nije pronašla. Kako i bi, kažu mještani, kad nitko od njih to nije učinio jer nema razloga. Zanimljivo je, zaključuju, da se takve stvari događaju obično pred izbore kada treba tražiti dežurne krivce i homogenizirati birače podsjećajući da je neprijatelj tu i da nikada ne spava.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više