Ispod Šemsove kuće, dolje desno, kraj vratnice, bila je kućica za psa. Ona se u selu zvala, i još se ponegdje zove megara. Psu, stanaru te megare, bilo je ime Čapov. Za nas djecu Čapov je bio praznik, bio je živi džumbus: pitom, a vragolast, vitak i mišićav, ne drži ga mjesto, sad ga vidiš kraj kuće a sad ga čuješ kako kevće u pola vrletne gromade Koznika