Pao je Zdravko Mamić, još uvijek samo po nepravomoćnoj sudskoj presudi, no ipak. Ali, otkako mu je sudac Darko Krušlin u Osijeku izrekao kaznu zatvora od šest i pol godina za teške financijske malverzacije u Dinamu - mada ga je presuda zatekla, eto, na ladanju u Bosni i Hercegovini - u javnosti ne prestaju pokušaji da se protumači što će točno značiti taj pad i kakve će biti šire posljedice, dakle, osim za krug najbližih Mamićevih kompanjona. Pridružujemo se nastojanjima, tema je u svakom slučaju znatno veća od razigrane družine iz Maksimira.
Mamićev je sustav još uvijek dovoljno izgrađen da se logistika može i dalje više-manje uspješno voditi iz sjene, a to je li on u Tomislavgradu, Međugorju ili Zagrebu, zapravo je marginalno – Juraj Vrdoljak
Uostalom, dobar dio glavnih aktera tog nedjela skončat će sa Zdravkom Mamićem iza rešetaka, ukoliko presuda jednom stekne pravomoćnost. Brat mu Zoran, nogometni trener – četiri godine i 11 mjeseci; Milan Pernar, poreznik – četiri godine i dva mjeseca; Damir Vrbanović, izvršni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) – tri godine. Zdravka bi Mamića pak bilo malo teže predstaviti u par riječi, ali ionako je notorna činjenica da njegova današnja funkcija savjetnika u Dinamu služi isključivo kao smokvin list za apsolutnu prevlast u tome klubu i glavnini hrvatskog nogometa s kandiranim voćem od nacionalne reprezentacije na vrhu aranžmana.
Indikativna je u tom pogledu konstatacija Mamićeva odvjetnika Veljka Miljevića u završnoj riječi obrane kako ne može biti krivnje tamo gdje nema štete. A zna se da je Dinamo u procesu službeno potvrdio da mu po ovoj optužbi šteta nije pričinjena. Inkriminiranih 116 milijuna kuna s te strane, uz 12 milijuna utajenog poreza državi, s lakoćom je tako proglašeno dijelom korektnog poslovanja. Zacijelo nema preciznijeg opisa relacije u kojoj su interes Mamićev i Dinamov jedan te isti, baš kao i pozicija s koje se daju iskazi, no tek zanemari li se nekako pojedinost da taj klub dandanas nije privatiziran. Formalno, posrijedi je vlasništvo povelike udruge građana, doduše obespravljenih. Novac je u nj dospijevao i s proračuna Grada Zagreba, na ime razvoja mladih igrača, da bi oplođen izlazio k računima osuđene klike preko nogometaša prodanih u inozemstvo.
Prije negoli se pomisli da je logičnom sudskom operacijom pouzdano uklonjena takva devijacija u odnosu na klub i ostatak nogometa u Hrvatskoj, međutim, treba povesti računa o ukupnom okviru priče. Onom koji omogućuje bizarno dugotrajno čerupanje, ali toliko vidljivo da je i hrvatska nogometna reprezentacija – o Dinamu da ne govorimo – u ovakvom izdanju postala, od tzv. svetinje, omražena meta golemog broja vlastitih navijača. Ili, kako je već Zdravko Mamić osobno izjavio prije izvjesnog vremena, ulovljen u lažima o poslovanju vlastitog sina kroz Dinamove transakcije: ‘Trebate to staviti u kontekst vremena.‘ U redu onda, stavit ćemo, jer drukčije ne možemo ni osmotriti složenu perspektivu s mogućim efektima osječke presude.
Kontekst vremena, ujedno i prostora u kojem se to odvijalo, dade se podijeliti na barem tri sfere. Recimo da je prva ona domaća te nogometna, u kojoj se približno već desetljeće i pol gradi precizna i čvrsta suradnička konstrukcija, zamisliva i kao piramida s bazom već u županijskim nogometnim savezima i lokalnim stranačko-političkim miljeima. Pritom dominantno HDZ-ovim, mada ne isključivo, kao što se često pogrešno tvrdi. U svakom slučaju, vezane koristi ogledale su se u financijskim pogodnostima, ali i statusnim, karijernim, simboličkim, itd.
Užem društvu Mamića i Grabar-Kitarović pripadaju i likovi s krajnje nacional-desnice od kojih će se neki javno motati uz njih u slavljima inauguracija, na svadbama, rođendanima ili glasanjima u tijelima vlasti
Njima pribrojimo ozloglašenu nogometno-sudačku organizaciju iz koje se također već regrutiralo ponešto osuđenika. No u centru pažnje ostali su igrači, svjetske zvijezde koje su prepoznate kao Mamićevi živi bankomati, na čelu s reprezentativcima Lukom Modrićem i Dejanom Lovrenom. Štoviše, gorde se Vatrene na sudu označilo u svjetlu druge metaforike kao – protočne bojlere.
Premda se županijsko sudsko vijeće u Osijeku moralo u velikoj mjeri pozabaviti i otkrivanjem tople vode, važnija od te sfere jest neprocesuirana međuzavisnost gornje momčadi s najširim političkim i društvenim kontekstom u Hrvatskoj. Mamićeva bliskost s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović urodila je prije dvije godine aferom u kojoj biva smijenjen ravnatelj SOA-e Dragan Lozančić. Pokazalo se da utjecaj Zdravka Mamića seže preko tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka do dijela najznačajnijih policijskih i obavještajnih te pravosudnih instanci. A potonje su kroz više osoba uvezane i poslovno s razgranatim nogometno-sudskim i sigurnosnim strukturama HNS-a.
Užem društvu Mamića i Grabar-Kitarović pripadaju i likovi s krajnje nacional-desnice od kojih će se neki javno motati uz njih u slavljima inauguracija, na svadbama, rođendanima, ili makar glasanjima u tijelima političkih vlasti. Za ilustraciju spomenimo živopisnije: Velimira Bujanca, Ivana Zvonimira Čička i Zlatka Hasanbegovića. Bujanec je više nešto kao privatni njihov jaran, Čičak s Hrvatskim helsinškim odborom zadužen je za ljudsko-pravaško šminkanje Mamića, a Hasanbegović osigurava podršku zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića u obrani od kontraprivatizacijskih zahtjeva navedene udruge građana.
Treća sfera bila bi međunarodno-nogometna, iz koje se ne tako davno Vladi RH prijetilo eliminacijom hrvatske reprezentacije s velikih natjecanja ukoliko nastavi propitivati djelovanje HNS-a. U ime UEFA-e je to činio i sadašnji predsjednik FIFA-e Gianni Infantino, navodni predvodnik neke bolje prakse. Pa, što znači presuda Zdravku Mamiću i ostalima, počujemo li ga i sve metnemo u cjelokupni kontekst? A najprije da vidimo koliki će i kakav nadalje biti njegov upliv u nogometu.
‘Mislim da Mamićev utjecaj neće biti slabiji nego što je u ovom trenutku‘, za Novosti kaže Juraj Vrdoljak, komentator rubrike Telesport na portalu Telegram, ‘ponajviše zato što mu je situacija tek nešto kompliciranija od one izricanja nepravomoćne presude, i to više kroz neko formaliziranje njegovog statusa nego kroz naročito dodatno opterećenje. Njegov je sustav još uvijek dovoljno izgrađen da se logistika može i dalje više-manje uspješno voditi iz sjene, a to je li on u Tomislavgradu, Međugorju ili Zagrebu, zapravo je marginalno. Naravno, pravomoćnost presude i eventualno pritvaranje otvorilo bi prostor promjenama u samom vrhu, ali na taj razvoj priče još moramo pričekati. Iz tog razloga i ova presuda nije više od malenog koraka naprijed kroz gusti mulj.‘
Hoće li možda ubrzo netko drugi ili neki drugi bar dijelom naslijediti Mamića, pozicijski i suštinski? Najjači privatni poduzetnici u hrvatskom nogometu trenutno su Damir Mišković iz NK Rijeke i nešto manje poznati Ivan Meštrović iz NK Osijeka, eksponent Branimira Glavaša te, posredno, mađarskog predsjednika Viktora Orbana. Mišković i Meštrović su bliski suradnici Mamićevi u višim katovima one besprizorne piramide.
Ili bi se Mamićevim istiskivanjem, ako bi ono uspjelo, urušila odiozna građevina, pa se otvorio prostor za demokratizaciju nogometa? Za progres koji su na posljednjim izborima za predsjednika HNS-a bili uznastojali inicirati i neki bivši reprezentativci, naspram Mamićevog protežea Davora Šukera.
Juraj Vrdoljak smatra da upravo činjenica kako je Zdravko Mamić klijentelističku i koruptivnu mrežu izgradio kroz tu nesretnu piramidu hrvatskog nogometa, znači najveći problem za budućnost istog.
- Zato sumnjam da bi se prijeko potrebni radikalan rez proveo sve i da on završi iza rešetaka, jer je u pitanju struktura koja seže do najnižih razina izvršne nogometne vlasti, zbog čega se svojedobno i inzistiralo na provedbama izmjena i dopuna Zakona o sportu. Hrvatski nogomet je duboko maligno tkivo i svakako da bi u slučaju micanja Mamića došlo do određenih previranja unutar sustava. Međutim, zasad čak ni Damir Mišković nije pokazao značajniju ambiciju barem pokušaja nekakvog snažnijeg samostalnog etabliranja – kazuje Vrdoljak. ‘Koliko je sve još uvijek postavljeno u korist jedne struje - odnosno, jednog čovjeka‘, nastavlja on, ‘pokazuje ophođenje s problematikom sudačke organizacije, ali i slučaj izbora za predsjednika HNS-a, gdje je Mamićev ‘šef poslovnice’ unatoč svim manama premoćno potvrdio novi mandat. Najteži dio borbe za demokratski i čist nogomet tek slijedi, jer će u tom postmamićevskom kaosu isplivati onaj najnekompetentniji i najkorumpiraniji talog pobočnika u njegovoj vladavini.‘
Ne zaboravimo napomenuti da je oficijelno protivljenje vlasti Mamiću započelo u mandatu Željka Jovanovića na mjestu ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH. On je progovorio o potrebi ‘isušivanja močvare‘, ali nije izdržao čitav mandat.
U opstanku mu nisu pomogle okolnosti žestokog Mamićeva otpora uz pomoć ovdje već naznačene, uhodane kooperacijske mreže – pričinilo se ubrzo da Jovanovićev impuls nema puno šanse. Dojam je pojačala nesmetana javno-verbalna agresivnost Zdravka Mamića koji je tad još jednom stavio svoju jezičnu kreativnost u funkciju krajnje ogavnih uvreda na račun neistomišljenika.
Jovanovićev pomoćnik za sport bio je Petar Skansi, legendarni bivši košarkaš i košarkaški trener, s kojim smo ovom prilikom također popričali. Razlika između baratanja loptom rukama i nogama nije ga nimalo omela pri tumačenju merituma ove igre.
- Mamić je čak i najmanje kriv, koliko god milijuna s razlogom spominjali. On zavisi od drugih, a nikome se takvom ionako nikad ništa ne dogodi, jer predstavnici vlasti u pravilu ne poduzmu ništa, i sve se raspline. Općepoznato je da ovdje više nitko ne vjeruje sudovima, pa što dalje imamo govoriti o uzrocima i očekivanjima. Kod nas nema naravoučenija, sve se uvijek ponavlja, još i gore nego prije. Poučeni iskustvom, opravdano pretpostavljamo da se ovime ništa bitno neće promijeniti u odnosima, samo površinski. Mogu se promijeniti neka imena u tom procesu, no proces ostaje. I tako sve dok jednom država ne bude spremna intervenirati u širem opsegu – smatra Skansi.
Unedogled možemo razmatrati što bi točno bio taj širi opseg, ili bar njegov akcijski minimum. Ali, pogledajmo stoga, makar uzgred, i što stoji u najširem horizontu čitave problematike, ili u njenoj osnovi, kako već da postavili vizuru.
Zdravko Mamić, naime, uhodao je specifični mehanizam u kojem su mu igrači figurirali kao neka vrsta roblja. Zbog bogatstva dotičnih živih bankomata, malo tko primjećuje da građanski ugovori omogućuju dugogodišnju eksploataciju bilo koga, već prema slučaju. A to svakako govori više o društvenom sistemu kojeg je Mamić samo tehnološki visokorazvijen produkt, nego o njemu i njima lično. Čak i Grabar-Kitarović ili Karamarko su tek mračna egzekutiva izopačenog, no historijski premoćnog ekonomskog poretka s privatno-interesnim motivom ispred svega.
Nešto manje apstraktno od takvog generalnog plana, skloni smo i sami zaključiti da se u hrvatskome nogometnom svijetu neće Mamićevim padom promijeniti ništa ključno. Ne dok se ne mrdne bar dio ambijenta koji ga je proizveo i na koji se on poziva, a s kojim je definitivno ovome narodu ukrao i sam nogomet, nipošto samo desetke ili stotine milijuna kuna. Pritom još treba uzeti u obzir da Mamić, istina, jest postao pretežak svojim političkim jatacima, ali i da on iz BiH već prijeti, uvijeno ili ne, potencijalnim krivcima za svoj udes, onako kakvim ga vidi. Počev od Modrića i Lovrena te Kolinde Grabar-Kitarović, kojima navodno šalje upozoravajuće signale kroz medije, do sudaca i tužitelja koje proglašava grešnima.
Jasno, načekat ćemo se dok Zdravka Mamića i suosuđenike pristigne kob u vezi s ovim predmetom, ma kakva na koncu bila. I bit će tu još dugih gacanja po močvari, njezinim brojnim rukavcima i mrtvajama. Jedno od takvih dalo se naslutiti kroz specijalnu medijsku akciju smirivanja reprezentativnih vedeta nakon osječke presude, gdje se umanjivala mogućnost optužbe protiv Modrića i Lovrena, zbog lažnog svjedočenja u postupku nad Mamićem. U najmanju ruku, odgledat ćemo Svjetsko prvenstvo u Rusiji na miru, nauživati se i tog spektakla, a tek onda se vratiti našem istinskom i presudnom zajedničkom kontekstu.
