Iako osnovana tek u siječnju ove godine i donedavno bez formalne stranačke strukture i vodstva, španjolska stranka ljevice Podemos početkom studenoga postala je najpopularnija stranka u zemlji.
U anketi državnog Centra za sociološka istraživanja Podemos je dobio 18 posto glasova, vladajuća Narodna stranka (PP) desnog centra 12 posto, a opozicijski socijalisti (PSOE) 14 posto. Istraživanje privatne agencije Metroscopia Podemosu daje 28 posto, što je skoro 14 postotnih poena više nego mjesec dana ranije, PSOE-u 26 posto, a vladajućem PP-u 20,7 posto, odnosno deset postotaka manje nego u listopadu i 23 postotka manje nego na posljednjim parlamentarnim izborima 2011. godine. Obje ankete provedene su početkom studenoga, nakon što su tijekom cijelog listopada u javnosti i u medijima dominirali korupcijski skandali i masovna hapšenja političara i biznismena.
Ovu situaciju analitičari su okarakterizirali kao seizmički poremećaj u španjolskoj politici, ne samo zato što je jedna nova stranka strelovitom brzinom postala najpopularnija u zemlji, već i zato što Španjolskom praktički od kraja diktature Francisca Franca i ustava iz 1978. godine vladaju ili PSOE ili PP, od čega socijalisti 21 godinu.
Stranka sve rjeđe koristi ljevičarsku terminologiju i deklarira se kao ‘ni lijevo ni desno’, odnosno antiideološki, što se tumači ili kao pragmatična politička taktika ili kao dodvoravanje ‘buržoaskim’ medijima
Ovakvo javno mnijenje tumači se kao reakcija na političku i ekonomsku krizu koja Španjolsku trese već godinama i koju vodeće stranke ne uspijevaju riješiti, ali i kao rezultat građanskih borbi i demonstracija koje su prvo iznjedrile protestni pokret 15-M, a zatim i stranku Podemos. Konačna konsolidacija stranke dogodila se također početkom studenoga, kada je održan konstituirajući kongres na kojemu je petodnevnim internetskim glasanjem njezino članstvo dogovorilo osnovni organizacijski ustroj, a za glavnog tajnika izabralo dotadašnjeg neformalnog glasnogovornika, 36-godišnjeg sveučilišnog profesora Pabla Iglesiasa.
Stranka Podemos (‘Mi možemo’) izrasla je iz protestnog pokreta 15-M (ili Indignados) koji je tijekom 2011. godine okupirao trgove španjolskih gradova, protestirajući protiv politike štednje. 15-M smatra se jednim od najbolje organiziranih protestnih pokreta ikada, a osim na borbi protiv korupcije i politike štednje, temeljio se i na tezi da vladajući političari ne predstavljaju građane. Iz njega su se kasnije razvili manji pokreti koji su se nastavili baviti konkretnim problemima kao što su privatizacija javnih usluga i deložacije.
Iako se zbog prestanka masovnih demonstracija činilo da je pokret M-15 zamro, skupina aktivista, profesora i znanstvenika osnovala je početkom godine Podemos, koji se programski naslanja na ciljeve pokreta 15-M i koji se otvoreno deklarira kao antiestablišment stranka s ciljem razaranja višedesetljetne dominacije dvostranačja. Štoviše, Podemos smatra da je upravo takva politička realnost uzrok krize i sveprisutne korupcije u Španjolskoj. U Španjolskoj je primjerice fenomen ‘rotirajućih vrata’ toliko raširen da praktički nema visokog dužnosnika koji nakon političkog mandata nije završio u odboru neke velike kompanije. Jedini premijer u posljednjih 25 godina koji to nije napravio je socijalist José Luis Zapatero, pa je Podemos toj skupini, koju naziva ‘kasta’, otvoreno objavio rat.
No ovi anketni rezultati nisu prvo čudo koje je stranka uspjela napraviti: na svibanjskim izborima za Europski parlament (EP), kada su bili stari samo sto dana, osvojili su osam posto ili 1,2 milijuna glasova i u to tijelo poslali pet od ukupno 54 španjolska zastupnika. U vrijeme izbora za EP nisu imali ni vodstvo, ni stranačku strukturu, ni novac za kampanju, postojali su samo ‘kružoci’ koji su okupljali građane i kojih danas ima oko 800. Kandidirati se mogao svatko tko želi i uspije skupiti 33.000 potpisa, stranački program izrađen je uz pomoć amandmana građana i glasanja putem interneta, a osim Iglesiasa, u EP su ušli i bivši dužnosnik, nezaposlena, kemičar i učiteljica. Svi su u 30-im godinama, osim Carlosa Jiméneza, 78-godišnjeg bivšeg antikorupcijskog državnog odvjetnika. Umjesto uobičajenih 8000 eura, Podemosovi zastupnici uzeli su 1930 eura ili trostruku minimalnu plaću u Španjolskoj, te najavili da u Bruxelles ‘neće putovati biznis klasom’ i da će ‘ukoliko im budu prilazili lobisti, o tome odmah obavijestiti javnost’.
Budući da je analiza izbora pokazala da čak četvrtina Podemosovih glasova dolazi od ljudi koji nisu izašli na prethodne izbore, ali i da je 36 posto Podemosovih birača 2011. godine glasalo za PSOE, tvrdnja da je on najveća prijetnja upravo socijalistima obistinila se, a predsjednik PSOE-a Alfredo Pérez Rubalcaba tada je i podnio ostavku. Nekoliko tjedana nakon izbora abdicirao je i kralj Juan Carlos, čija je obitelj također uključena u nekoliko korupcijskih skandala, no pretpostavlja se da je tu odluku ubrzao izborni rezultat.
Tom rezultatu uvelike je doprinijela Iglesiasova sveprisutnost u medijima, prije svega na privatnoj televiziji LeSexta, s koje je žestoko napadao desnicu, ali i PSOE. Kao profesor politologije na madridskom Sveučilištu Compultense, Iglesias se akademski bavi i medijima, a njegov razorni, ali i pristojni stil odradio je dobar dio posla za popularizaciju Podemosa. Bio je član komunističke omladine, a neki njegovi kolege savjetnici predsjednika Venezuele i Bolivije, pokojnog Huga Chaveza i Eva Moralesa. Zbog toga su ih protivničke stranke i njihovi mediji napadali tvrdnjama da ih financiraju latinskoameričke diktature i da od Španjolske žele napraviti Venezuelu. Povezivalo ih se i s baskijskim separatistima ETA-om, pa i uspoređivalo s francuskom strankom krajnje desnice Front National.
No sve to nije imalo naročitog efekta, osim što su neki lijevo orijentirani analitičari primijetili da stranka sve manje koristi ljevičarsku terminologiju i deklarira se kao ‘ni lijevo ni desno’, odnosno antiideološki, što se tumači ili kao pragmatična politička taktika ili kao dodvoravanje ‘buržoaskim’ medijima, ali i smatra nepotrebnim u zemlji s tako jakom tradicijom ljevice kakva je Španjolska.
Iglesiasu se spočitava i tendencija transformiranja Podemosa u klasičnu političku stranku, zbog bojazni da će vodstvo time reproducirati personaliziranu politiku i udaljiti se od izborne baze, a time izgubiti utjecaj i energiju. Naime, na konstituirajućem kongresu članstvo Podemosa podijelilo se u dvije frakcije, pri čemu je ona Iglesiasova inzistirala na centraliziranom stranačkom modelu s jednim glavnim tajnikom koji će sam birati svojih 15 savjetnika. Druga frakcija tražila je da se zbog ‘osiguravanja raznolikosti i sprječavanja monopolizacije’ vodstvo sastoji od tri glavna tajnika i 20 savjetnika koje bi biralo Građansko vijeće. Iglesiasov stav da se ‘Rajoya ne može pobijediti s tri glavna tajnika’ prevladao je i njegov prijedlog prihvaćen je sa 80 posto glasova.
Program sadrži prijedlog uvođenja javne kontrole nad strateškim sektorima ekonomije i parlamentarne kontrole nad politikama Europske središnje banke, pa neki analitičari tvrde da bi to neminovno dovelo do izlaska Španjolske iz eurozone
Vlada PSOE-a Joséa Luisa Zapatera pokušala je na početku krize na nju reagirati stimuliranjem potrošnje, no 2010. godine ‘Trojka’ joj je kao uvjet za pomoć nametnula drakonske mjere štednje. Do odlaska Zapatera sljedeće godine mirovine su bile zamrznute, a plaće u javnom sektoru smanjene, podignuta je gornja granica za umirovljenje i smanjen proračun za zdravstvo i obrazovanje. Iduća, konzervativna vlada Mariana Rajoya otišla je još dalje, uvrstivši u ustav odredbu o gornjoj granici proračunskog deficita i donijevši usput drakonski zakon o zabrani okupljanja i demonstriranja.
Rezultat takvih politika danas je gotovo šest milijuna nezaposlenih od 46,7 milijuna španjolskih građana, dok se nezaposlenost mladih popela na gotovo 58 posto. Polovica nezaposlenih od države ne prima nikakvu naknadu, a dva milijuna španjolskih kućanstava nema nijednog člana koji radi. Više od pola milijuna mladih je emigriralo, dnevno se zbog dugova znalo obaviti i 500 deložacija, a list ‘El Confidencial’ izvijestio je da se industrijski BDP po glavi stanovnika srozao na razinu iz 1976., godine smrti Francisca Franca. Kriza je dovela i do erozije podrške monarhiji i zahuktala separatistički pokret u Kataloniji, a te su teme ujedno skrenule pozornost vodećih stranaka s pitanja kojima se bavi Podemos.
U takvom kontekstu, Podemosov stranački program mahom se bavi ispravljanjem društvenih nepravdi. Njihova izborna obećanja uključuju smanjenje radnog tjedna na 35 sati i dobne granice za umirovljenje na 60 godina, uvođenje maksimalne plaće i zabranu otkaza radnicima u profitabilnim kompanijama, te eksproprijaciju ispražnjenih nekretnina i njihovo iznajmljivanje po cijeni od 15 do 20 posto prihoda kućanstava. Zagovaraju i ukidanje poreznih oaza i privatnih agencija za kreditni rejting, te javnu reviziju duga države kako bi se ustanovilo koji je njegov dio ‘nelegitiman’. Program sadrži i prijedlog uvođenja javne kontrole nad strateškim sektorima ekonomije i parlamentarne kontrole nad politikama Europske središnje banke, pa neki analitičari tvrde da bi takve politike neminovno dovele do izlaska Španjolske iz eurozone, iako to nije deklarirani cilj Podemosa.
Stranka se zalaže i za jednaka prava svih manjina, ukidanje sigurnosnih i protuterorističkih mjera koje ugrožavaju pravo na privatnost i izražavanje, ukidanje privatnih bolnica, te pravo na pobačaj i ‘dostojanstvenu smrt’. Traže i ukidanje subvencija za privatne škole i smanjenje PDV-a u kulturi, zabranu borbi bikova i trgovanja zaštićenim životinjskim vrstama, zatim priznavanje državnosti Palestine i Zapadne Sahare, referendum o izlasku Španjolske iz NATO saveza i ukidanje poreznih privilegija Katoličke crkve.
Državni ‘bailout’ za vino i sladoled
Tijekom listopada u Španjolskoj su se dogodila dva velika korupcijska skandala, pri čemu je u jednome policija uhapsila više od 50 političara u manje od 24 sata. U prvoj akciji uhapšeno je 86 dužnosnika, mahom vladajućeg PP-a, ali i sindikalista i biznismena, zbog korištenja kreditnih kartica koje im je nezakonito dala regionalna banka Caja Madrid. Ona je jedna od sedam banaka koje su zbog neodgovornog poslovanja 2010. spojene u financijsku instituciju Bankia, a nju je pak dvije godine kasnije sa 19 milijardi eura država spasila od bankrota. Nakon državne intervencije političari i uprava banke potrošili su 15,5 milijuna na luksuze poput putovanja i odjeće, ali i vina i sladoleda. U drugoj akciji provedenoj u četiri regije 50-ak političara uhapšeno je pod optužbama za mito, ilegalne donacije, porezne prevare i pronevjere. Sve je povezano s uzimanjem novca od kompanija u zamjenu za dodjelu ugovora s državom, ukupno vrijednih 250 milijuna eura.
