>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Gramatika politike

Mislav Kolakušić, čovjek cezaropapističkih ambicija, ostat će upamćen kao reformator hrvatske gramatike. Naime, uveo je novi član u stupnjevanju pridjeva: pozitiv, komparativ, superlativ, kolakušić. Na sva pitanja odgovarao je ‘apsolutno’, ‘dakako’, ‘naravno da bih dao da se ulice nazivaju po Anti Paveliću i Mili Budaku’…

Vijesti, N1, 7. studenoga, 18:00

U prilogu o izboru sudaca Visokog kaznenog suda – sudovi su nam sve viši, a suci padaju sve niže – Orsat Miljenić izriče zanimljivu konstataciju o nadležnosti novog tribunala. ‘Osnivanje Visokog kaznenog suda s ovom nadležnošću potpuna je besmislica. Ono ne donosi ništa. Visoki kazneni sud je izvorno bio zamišljen kao sud koji će usklađivati sudsku praksu, dakle koji će odlučivati o žalbama na općinskim sudovima, no iz meni nepoznatih razloga Vlada je odustala od toga i opredijelila se za suženu nadležnost prema kojoj će ovaj sud raditi sve ono što sada radi Vrhovni sud’, rekao je bivši ministar. Možemo se malo upustiti u nagađanje pa pretpostaviti zašto je Vlada odustala od formiranja institucije koja će uskladiti sudsku praksu općinskih sudova. Kad bi recimo Visoki kazneni sud odlučio kako je pozdrav ZDS nezakonit, a sudska praksa bila ujednačena, onda bi isti propis bio primjenjivan na isti način i u Slunju i u Zagrebu i u Dubrovniku, ovako, koliko sudaca – toliko presuda. Pravda ima lokalni, municipalni karakter, a politika se uvijek može izvući na ‘višestruke konotacije’. U slučaju ujednačavanja presuda džaba bi bilo i mito: ako bi netko podmitio suca općinskog suda, morao bi znati da će na Visokom presuda pasti. Je li sve ovo greška? Ne, oni to rade namjerno jer bi se bez toga urušile sve zgrade moći, od pravosudne do političke.

Provjereno, Nova TV, 7. studenoga, 22:15

Ana Malbaša u četvrtak je u ‘Provjerenom’ održala lekciju iz istraživačkog novinarstva, nakon koje možete reći samo – bravo, tako se to radi. Novinarka je krenula tragom bizarnog Bandićevog zahtjeva da se skinu zabrane raspolaganja s četiri stana čiji on vlasnik, barem na papiru, nije, pa došla do opake priče o čelnom čovjeku metropole. Četiri stana u skupim dijelovima grada (ukupna vrijednost 3,4 milijuna kuna) kupovali su Bandićevi jarani iz djetinjstva, njegov kum i kuma iz Gruda, nižerangirani lokalni službenici, i to tako da su s nekih novootvorenih računa dizali gotovinu pa onda prodavateljima stanova – tvrtkama koje su s Gradom Zagrebom mijenjale zemljišta – uplaćivali po 90 tisuća kuna, taman toliko da radoznalci iz Uskoka ne dobiju osnovu za propitivanje otkud im milijuni. Malbaša je obišla sve stanove koji navodno nisu Bandićevi, već pripadaju skromnoj milijunaškoj obitelji, i u razgovoru sa susjedima na svim lokacijama doznala da je Bandić obilazio te stanove, katkad navodno u društvu djevojaka. Potom se zaputila i u jednu od spomenutih graditeljski tvrtki, u kojoj je snimajući potajno šefa firme – bio je to dramski, psihološki i investigativni vrhunac priče – doznala da i sama može kupiti stan plaćajući tako 90 po 90 tisuća kuna, dok ne dođe do pune cijene. Vlasnik tvrtke priznao je da mu je Bandić ‘malo pogurao stvar’. Malbaša je preslušala i gradonačelnika, kojega je ulovila na Markovu trgu. Čim je čuo da ga pita o stanovima, zbrisao je u auto procijedivši: ‘Ma dajte, molim vas.’

RTL Danas, 8. studenoga, 18:30

Svjestan da je njegova struja koja se zalaže za ukidanje Dana antifašističke borbe poražena – Plenki je njima pomeo pod – Milijan Brkić, kipteći od gnjeva, kaže kako su, imamo li na umu totalitarne ideologije, Hrvati najviše stradali od komunističke. Zanimljivo. U komunističkoj Jugoslaviji od devet predsjednika vlade, petorica – Josip Broz, Mika Špiljak, Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković – bili su Hrvati, jedan je bio Srbin (Petar Stambolić), jedan Crnogorac (Veselin Đuranović), jedan Slovenac (Mitja Ribičič) i jedan Musliman (Džemal Bijedić). Jedini doživotni predsjednik Jugoslavije bio je Hrvat, Broz Josip, zadnjih par godina socijalizma tajnu je službu vodio Hrvat (Mustač), do kraja 1980-ih KOS su vodili hrvatski generali, šef Titove privatne obavještajne službe bio je Stevo Krajačić, i tako dalje i tomu slično. Pakao! Iz perspektive Brkićeva sela koje je dalo tri ministra NDH, to se možda doista čini tako, ali pogled iz perspektive njegova sela samo je provincijalni, seoski pogled, ne i objektivna istina, koja je, uostalom, uvijek cjelina stvari. No na koji zaključak navode ovakve izjave? Na zaključak prema kojemu se politika uvijek svodi na puko prebrojavanje, statistički popis – izbori daju odgovor na pitanje koliko je Hrvata, Srba, Jugoslavena, ostalih. Izbori su uvijek plebiscit o djedovima, ustašama ili partizanima. Iracionalno je posve koloniziralo prostor političkog. Desnica se, kako je primijetio jedan kolega, bori za to da na vrh države opet dođe žena čiji je nono bio partizan, kako na vrh ne bi došao muškarac čiji je djed bio ustaša. Ludilo! I što će u ovakvoj zemlji ‘Farma’, ‘Big Brother’ i slični reality show? Čisti višak!

Novi dan, N1, 9. studenoga, 09:30

U jeku rata diplomatskim notama – limene trube duvaju – Hrvoje Klasić dao je nekoliko uravnoteženih i smirujućih izjava. U Srbiji dižu spomen-ploče generalima koji su razarali Vukovar, u Hrvatskoj Mili Budaku, Miri Barešiću i sličnima, svi vide zastranjenje onih drugih. ‘Međutim, situacija u Srbiji je puno gora’, rekao je Klasić. ‘Jer ono što u Srbiji nedostaje, a što u Hrvatskoj ipak postoji, jesu daleko veće medijske slobode koje dopuštaju suočavanje, polemike i rasprave. U Srbiji nema svijesti što se događalo ‘91. godine, što se događalo ‘92. godine. Moja kolegica Dubravka Stojanović u Beogradu je jednom dobro rekla kako se u Hrvatskoj stalno ponašamo kao da rat nije završio, a u Srbiji se ponašaju kao da rat nikada nije ni počeo, kao da ga nikada nije ni bilo.’ Zgražanje bi na obje strane bilo neusporedivo uvjerljivije kad bi se protezalo na sve ratne i poratne zločince, ubojice i druge. Pozivanja na Tuđmana kao utemeljitelja Dana antifašističke borbe Klasić je ocijenio kao maskirajući potez. ‘Što bi bilo da to Tuđman nije uradio?’ zapitao se, a pitanje će do daljnjeg ostati bez odgovora.

TNT, N1, 10. studenoga, 09:00

U dobroj emisiji vidjeli smo sjajnu reportažu Elvira Mešanovića koji je krenuo u Bihać i na okolna brda kako bi snimio migrante u ‘gameu’ (tako nazivaju pokušaje prelaska granice) i u tome uspio, ali je u reportažnom žaru nehotično prešao državnu granicu pa će morati pred sud. U reportaži smo vidjeli da migranti na pitanja o ilegalnim prelascima odgovaraju staloženo i ne lažu – oni znaju da granicu prelaze ilegalno, i opet će, a razlog koji ih na to tjera dobro je objasnila jedna Iranka: ‘Ovo je manji rizik po život nego ostati u Iranu.’ U emisiji je gostovao i ex-sudac Mislav Kolakušić, čovjek cezaropapističkih ambicija koji će ostati upamćen kao reformator hrvatske gramatike. On je naime uveo i novi član u stupnjevanju pridjeva: pozitiv, komparativ, superlativ, kolakušić. Na sva pitanja odgovarao je bez trunke sumnje: ‘apsolutno’, ‘dakako’, ‘naravno da bih dao da se ulice nazivaju po Anti Paveliću i Mili Budaku’, ‘pa nema nikakve sumnje’, ‘to je sasvim sigurno’… Sreća pa čovjek ode u Europski parlament, baš će se i Bruxelles usrećiti.

1/2