>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Granice mogućnosti

Koliko jučer, politika je u cjelini svoje pojavnosti bila osporavana – i tu je sadržana osnovna aporija – no ipak se posvuda pojavljivala: na ulicama, u tvornicama, na univerzitetima, čak i u medijima. Obnova politike, kaže Jacques Rancière, danas se najavljuje u šutljivosti tih načina ili odsutnosti tih mjesta

Gdje nema dijalektike ima aporija. Uostalom, one su samo skraćeno i ukrućeno prikazivanje zamrznutih dijalektičkih momenata. Tako, sasvim proturječno, po jednima danas živimo u trenucima najburnijih povijesnih promjena. Dok drugi posvuda vide samo pustinju ‘izvan povijesnog događanja’. Primijenjeno na područje politike – koje je navodno u centru medijskog, pa onda i komentatorskog interesa – danas se, gotovo u jedan glas, govori o njezinom povratku i mogućem kraju. U ime političkih zajednica veliča se ljudskost bez granica i oplakuje vladavina neljudskosti. Manje filozofično a više psihološki – navodno je takvo predstavljanje narodu bliže – robovi smo manično-depresivnog shvaćanja politike i društva. Što je izvjesni napredak s obzirom na svojedobnu veliku regresiju, koja je poništila i dobar dio mogućnosti simbolizacije onoga što nam se uopće politički događa. Pa sada moramo mučno vraćati sve one idejne i stručne jezike koji su u ime novog i lažnog 19. i 21. stoljeća u 1990-ima zajedno s nedovoljno i krivo-nacionalnim knjigama pobacani u kontejnere za smeće. Ti su kontejneri tako, kao i svi oni buvljaci i sajmovi odbačene (intelektualne) robe – sve po deset kuna – postali zanimljiviji od polica u novopropadajućim knjižarskim robnim kućama. U kojima se nudi uglavnom konformistička teorijska i umjetnička roba, koja i sama pridonosi bezbojnosti pridjeva ‘suvremen’.

U ovom kontekstu obnove i nestajanja politike, pojedini pojmovi i cijele konceptualizacije uvode se i napuštaju, bez jasnih objava promjena ‘paradigmi’. Tako je jedna od paradigmi koja je uvedena, zloupotrijebljena pa povučena iz upotrebe bila i ona o tranziciji. Blago govoreći, mali je cinizam povijesti da je jedno tako tranzicijsko društvo, kako je bio zamišljen socijalizam, uništeno u ime – čega? Prijelaza iliti tranzicije! Dobro, reći će zagovornici svega sada postojećeg, ne radi se tu o istom prijelazu. Jer najprije se bježalo od kapitalizma, a onda u kapitalizam. Ili, s obzirom na vladajuće subjekte politike i sasvim pojednostavljeno: najprije prema komunistima, a onda od njih. Iako ta slika jako zavarava i omogućuje sve one redukcije i pojednostavljenja od kojih živi suvremeni liberalizam i konzervativizam, te njima pripadajući povijesni revizionizmi. Samo iz takvog jednog realpolitičkog, a ne historijskog revizionizma, moguće je zaključiti kako živimo u globalnoj postkomunističkoj situaciji, u kojoj su nekada socijalističke zemlje sada samo primjeri za ‘malu tranziciju’ u globalni neoliberalni kapitalizam, koju su pripremile snage ‘velike tranzicije’ u nikada socijalističkim centrima kapitalske moći.

Čudan je to povratak političkog, pisao je još 1990-ih – tada bez odjeka u ovim krajevima, koji su si za ‘svoga’ bili izabrali Alaina Finkielkrauta – francuski filozof Jacques Rancière, u kojem refleksija o demokraciji i zakonima ili pravu i pravnoj državi nema za reći ništa što ne bi potpisao svaki vladajući državnik. Ono političko u mainstreamu je već četvrt stoljeća tako pozivanje na utemeljenost svakog pojedinačnog poretka u liberalnim i demokratskim vrijednostima i kritika eventualnih odstupanja od njih. S time da je teško topništvo krivnje za ‘totalitarizam’ usmjereno na režime prije 1989., dok su oni noviji, po logici svoje puke kasnijosti, ipak u osnovi demokratski (čitaj: višestranački), makar ih/nas istovremeno tužili da su uz to i genocidni.

Danas kao da nitko ne osporava politiku kao politiku (pa onda ni povratak političke filozofije), pa ipak njoj nedostaje očiglednosti. A koliko jučer politika je – profesionalni političari posebno – kao takva bila osporavana. U ime svoje socijalizacije, u ime starih i novih društvenih pokreta. Ne na kraju, u ime društveno angažirane i samosvjesne znanosti, umjetnosti i filozofije! I dok je u cjelini svoje pojavnosti bila osporavana – i tu je sadržana osnovna aporija – ona se ipak posvuda pojavljivala. U socijalizmima i kapitalizmima podjednako. Pojavljivala se na ulicama. Pojavljivala se u tvornicama. I na univerzitetima. Pa u nekim sekvencama, koje nikada nisu bile duge, čak i u medijima! Obnova politike, kaže odmah 1990-ih Rancière, danas se najavljuje u šutljivosti tih načina ili odsutnosti tih mjesta. A kada naknadno promišljamo o 1990-ima u nas, možemo toj zapadnoj ‘šutljivosti’ i ‘odsutnosti’ dodati represiju i razvlaštenja na ulicama, u tvornicama i obrazovnom pogonu u nas. Da, razvlaštenja naroda, kojega je druga strana njegovo ‘događanje’. Jer prvo su novopečeni demokrati posvuda napali (preuzimanjem pa uništavanjem, i to je ‘pretvorba’!) primjerice radničke savjete u tvornicama i mjesne zajednice u stambenim četvrtima, da bi lakše mogli mobilizirati ‘svoj’ narod za svoje nenarodne ciljeve.

Današnji čuvari svega postojećeg – u Francuskoj ili Hrvatskoj, sve sličnije – uvjeravat će nas kako je obnova politike (ovdje paše podsjećanje na misao jednog ovdašnjeg filozofa politike, koji se ‘unaprijedio’ u dnevnog analitičara, kako je Franjo Tuđman zasnovao hrvatski politički narod) napokon stigla na prava mjesta. I da to što su neki današnji naši ljudskopravaši u mladosti bacali kamenje po američkoj ambasadi nije bio ispravan način političke borbe. Tek danas pročišćena politika nalazi prava mjesta za dogovaranja i odluke o javnim dobrima. Tek danas uživamo u stranačkim skupovima, stručnim raspravama i zakonskim hepiendima široko provedenih javnih rasprava. Tek danas uživamo u transparentnim državnim sferama, ‘nacionalnoj’ i ‘europskoj’, u kojima se legitimno odlučuje o našoj budućnosti. Dok najviša tijela jurisdikcije provjeravaju sukladnost svih dogovora i odluka s temeljnim zakonima zajednice.

A što kada se – pita se spominjani filozof – baš na tim mjestima i s njihovih vrhova naniže širi razočarano mišljenje da je premalo onoga o čemu se može dogovarati? Da se bitne odluke danas nameću ‘same po sebi’? Da se pravi politički rad sastoji uglavnom od puke prilagodbe zahtjevima globalnog tržišta i eventualno pravičnije raspodjele profita i troškova te prilagodbe (ali i toga sve manje)? Obnova političke filozofije proglašava se danas u jednom dahu s nestajanjem politike, na čemu rade njezini ovlašteni predstavnici. Riječima aktualnog premijera Zorana Milanovića: ‘Danas nije vrijeme za velike političke programe.’

Pa ako je tome tako, a operativna vlast u zemlji se ne ispušta iz ruku i pretendenata na izborne i neizborne funkcije i činovničke dvorove nikada ne nedostaje, onda u od politike ispražnjene prostore slobodno ulazi policija. Ne samo u smislu posebnih državnih represivnih aparata i službi toga imena, već kao općenit način upravljanja, kao administriranja i proizvodnje konsenzusa. Umjesto prijepora i neslaganja, upisivanja ‘dijelova društva bez udjela’, jednakosti bilo koga s bilo kim ‘upisane u slobodu naroda’ (Rancière), sadržanih u svakom autentičnom pojmu politike, nastupa policijska logika poretka. A to je ono u cijeloj Europskoj uniji sve poznatije stanje u kojem vlasti posvuda tvrde da rade samo ono što je u ovim okolnostima moguće raditi. A od sviju nas zahtijevaju ono isto što je grupa Buldožer opjevala još 1980-ih: ‘Drugarice i drugovi/ naš radni zadatak, u prelaznoj budućnosti/ čuvajmo granice mogućnosti!’

1/1