Novosti

Društvo

Granični slučaj gospođe Kitarović

Jezik hrvatske predsjednice, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje od jezika Heinricha Himllera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove

Qut806uemwropnlgaacp89l1vuk

(foto Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)

Sasvim prikladno, kampanju za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar Kitarović započela je u šumi.

U pratnji ministra unutrašnjih poslova, zapovjednika Glavnog stožera HV i militantno namrštene Mirjane Hrge, povela je četu od petnaestak novinara i isto toliko policajaca – koji su se međusobno razlikovali po tipu naoružanja – u gusto zelenilo na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odvažno se probijajući kroz granje i žbunje, spretno preskačući potoke, stijene i nabrekle žile stabala, puna poleta i vojničkog adrenalina, e da bi u pomno pripremljenom igrokazu predstavnike javnosti upozorila na nacionalnu opasnost prvoga reda i pokazala im mjesta gdje korpulentni državni službenici koji bdiju nad našom sigurnošću svakodnevno organiziraju rizičan lov na ljude. Dio šumskog monologa koji vrijedi upamtiti glasi ovako:

‘Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!’

Da se to dogodilo, da je barem jedan od petnaestak nazočnih novinara zaista poslušao predsjednicu i ‘razmišljao o tome’, sasvim je izvjesno da bi nekih sat vremena kasnije, kada se ekspedicija opet dokopala asfalta i tragova civilizacije, isukao mikrofon, gurnuo ga pred lice vedre državnice i postavio neizbježno pitanje:

‘Gdje su modrice i ogrebotine?’

‘Kako, molim?’ moguće je da bi se ova zbunila, što bi novinaru pružilo priliku da pojasni svoj upit:

‘Gdje su vam ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede, tupa ignorantkinjo? Gdje su svima nama ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede? Jer maloprije ste rekli kako je normalno da netko tko se provlači kroz onaj šumski teren stekne modrice, ogrebotine i tjelesne ozljede, čime ste ‘apsolutno jamčili’ da tu nije bilo policijske brutalnosti prema izbjeglicama, a mi smo se, skupa s vama, ministrom policije, šefom generalštaba i militantno smrknutom Mirjanom Hrgom, kroz taj teren upravo provukli, pa nitko nema ni ogrebotine, a kamoli modrice i tjelesne ozljede. Što to znači, ignorantkinjo? Zašto smatrate da imate pravo do te mjere debilizirati javni prostor? Zašto vjerujete da je svaki novinar glup kao gospođa Hrga, a svaki čitalac ili gledalac gluplji kao zapovjednik Glavnog stožera? Ako, pak, nije ni glup ni gluplji, onda je valjda podao kao ministar policije?’

No, rekoh, ništa slično nije se zbilo. Predsjednica je mogla nastaviti sa svojim predizbornim igrokazom neometana od strane pripadnika tzv. sedme sile.

Dramatični izvještaji nevladinih organizacija o bezdušnome tretmanu migranata, fotografije premlaćenih ljudi, snimci tajnih kamera na kojima se vidi kako hrvatski policajci protjeruju uhvaćene izbjeglice, udarajući ih kundacima i psujući, oduzimajući im mobitele, pucajući u zrak radi zastrašivanja, šutirajući kao pse one što se izdvajaju iz kolone… sve je to posve irelevantno. Sve su to priče za malu djecu i snimke za sitne prodane duše. ‘Ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je prije šest mjeseci ministar Davor Božinović.

I sada, usred duboke i bujne šume na bosansko-hrvatskoj granici, kroz koju ne možeš proći bez ogrebotina, modrica i tjelesnih ozljeda, Kolinda Grabar Kitarović sa svojom hrabrom družinom – sa šefovima vojske i redarstva, te militantno smrknutom Mirjanom Hrgom – cvrkuće ditirambe o hrvatskoj policijskoj humanosti i uz pomoć jakih novinarskih snaga priređuje raskošno pranje kroz gusto granje.

Tu je možda dobro podsjetiti na čuveno razmatranje o politici i istini Claudija Battistellija, koji se svojedobno zapitao zbog čega neki politički moćnici, čak i kada znaju kako svi znaju da lažu, ipak nastavljaju lagati. Po sudu ovog sociologa religije ‘organizirano laganje je samo verbalizirani segment organiziranog nasilja’. Naime, ‘umjesto da svoj puni smisao crpi u opoziciji istini, laž je, poput kundaka, čizme ili pendreka, prije svega dio temeljnog naoružanja organa državnog reda’. A to će reći kako političkome moćniku ‘nije primarna ambicija da prikrije istinu, nego da učvrsti svijest o tome kako su životi onih o čijoj se sudbini sistematski laže potpuno bezvrijedni’.

O takvima je hrvatska predsjednica u onoj opasnoj transgraničnoj šumi izgovorila štošta: da siju strah po okolnim mjestima i izazivaju očaj kod mirnoga hrvatskog stanovništva, da su to uglavnom ‘mlađi muškarci vojne dobi’ koji ‘imaju vojno iskustvo’, da mnogi od njih ‘nemaju dobre namjere’, da su oni ‘prijetnja našem nacionalnom interesu’, da se radi njih ‘posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći’, da je nedopustivo da se u Slunju javna rasvjeta gasi u ponoć ‘jer mrak pruža utočište ilegalcima’, da ih naposljetku ona, ‘kao žena’, mora zapitati ‘gdje su im supruge, majke, sestre i kćeri’, sugerirajući kako izbjeglice prelaze granicu s terorističkim i ratničkim aspiracijama…

A onda se dogodila kratka razmjena misli između predsjednice Grabar Kitarović i ministra Božinovića, koju mediji nisu posebno istaknuli, premda je na iznimno dojmljiv način sažela cjelokupnu šumsku naraciju.

KGK: ‘Čula sam i da lovačka društva pružaju sjajnu potporu policiji, dojavljujući gdje se migranti nalaze.’

DB: ‘Normalno, postoji koordinacija.’

KGK: ‘To je ono što je bitno. Da postoji sinergija i koordinacija.’

Da, to je ono što je bitno.

Nitko od prisutnih u šumi, koliko se dalo vidjeti iz televizijskih snimki, nije se zgranuo nad jezivim cinizmom te kratke diskusije o učinkovitosti.

Sve je izgovoreno i akceptirano s podrazumijevajućom lakoćom, kao da se kaže dobar dan ili hvaljen Isus, kao da se usput registrira najbanalnija rutina – da lovci odlaze u šumu u potragu za izbjeglicama, opremljeni istim vještinama i instinktima kakvima se služe u lovu na zvijeri, i uprizoruju završni čin odricanja ljudskih svojstava migrantima. Čin okršten, jasno, kao ‘sjajna potpora’ i blistav primjer ‘sinergije i koordinacije’.

Brisanjem razlike između obilježenih ljudskih skupina i životinja – kako u verbalnom, tako i u operativnom smislu – najzad je dosegnuta ista ona ležernost kakva je krasila odnos nacista prema Židovima. Naposljetku, ‘ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je ministar policije, pa nema ni logičkih osnova da se migranti tretiraju kao ljudi. Tko zna, možda će nakon nove runde kreativnog promišljanja historije u predsjedničkoj rezidenciji i usklik ‘Marš, životinjo!’ biti predstavljen kao povijesni hrvatski pozdrav.

Da oko toga ne ostavim dvojbe: jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove.

U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju.

Za nju, oni su dvonožne nemani koje haraju našim šumama, prljaju naš okoliš, uznemiruju naše građane, plaše naše žene, kolju naše kokoši i pritom još nalijeću na bukove grane kao na policijske palice, ukratko: ne-ljudi kojima se po prirodi stvari imaju baviti lovačka društva, formacije s iskustvom u naganjanju lisica i divljih svinja.

Nevolja je što je nacistička komponenta hrvatske vladajuće ličnosti postala toliko uobičajena i svakodnevna da je više nitko ne registrira kao nešto abnormalno. Kao što, uostalom, u Hrvatskoj nije abnormalno da se policijsko nasilje opravdava po čuvenoj taktičkoj uputi ministra propagande Trećeg Reicha o stotinu puta ponovljenoj laži koja postaje istina.

A bilo je nužno da to bar netko registrira. Barem u onoj transgraničnoj šumi, barem na startu predsjedničke kampanja. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože ‘kao žena’ postavila migrantima – ‘Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?’ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?

Tekst prenosimo sa portala Tacno.net

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više