>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Grčka kapitalistička ekonomija i društvo

Međunarodni bankari stiskali su prijašnje grčke vlade, koje su gurnute prema neodrživom zaduživanju. U istom procesu su sva preostala industrijska i javna dobra rasprodana međunarodnim korporacijama i domaćim oligarsima. Ukratko, krizu grčke kapitalističke ekonomije u nekoliko su koraka proizvele međunarodne financije

Što slijedi Grčkoj nakon uspješno provedenog referenduma i glasanja ‘ne’, pitanje je na koje je odmah izgovorena i napisana hrpa vijesti, članaka i analiza u medijima. Jesu li ti napori urodili razjašnjenjem ili još dubljim zamagljenjem postojeće situacije, ovisi od toga koje medije i na kakav način i inače ‘konzumiramo’. No da uz sve šumove u glavnom medijskom kanalu referendum daje pozitivne rezultate vidi se i po pomacima u tematici o kojoj se sada i ovdje piše. Da je dug neodrživ, pa ga treba nekako restrukturirati, dijelom ili čak u cjelini otpisati, a mjere stezanja da su kontraproduktivne, to je sada skoro pa opća mudrost. Iako s druge strane ukopani vladajući ne odustaju od svojih ‘principa’, do kojih dolaze uglavnom uvelike improvizirajući, tako reći iz dana u dan. I baš je u tome ‘tajna’ nemogućeg izbora, pred koji su stavljeni sudionici i promatrači ovoga sukoba dvije strane oko grčke budućnosti. A Grčka iz ove priče to smo, naravno cum grano salis, svi mi.

No, ono što uvijek iznova fascinira nas koji se pokušavamo baviti političkim ideologijama, a u situacijama ovakvih konflikata, jest stalno optuživanje za ideologičnost one druge, po one u EU vladajuće, nepovoljne strane. I to baš od tih istih vladajućih. Riječima filozofa Slavoja Žižeka, to prozivanje drugih za ideologičnost, sada je upravo najčišća gesta vlastite ideologičnosti same: ‘To nas dovodi do same suštine: Cipras i bivši ministar financija Janis Varufakis, koji je 6. jula dao ostavku, nastupaju politički i teže ‘ideološkim’ odlukama (zasnovanim na normativnim preferencama), dok evropski tehnokrati ostaju u okviru regulativnih detalja. Zato kada grčki predstavnici postave fundamentalna politička pitanja, bivaju optuženi da lažu, izbjegavaju konkretna rješenja i tako dalje. Jasno je da je grčka strana u pravu: Dijsselbloemov stav poricanja ‘ideologije’ je suštinski ideološki – njime se mjere zasnovane na političko-ideološkim odlukama lažno predstavljaju kao čisto ekspertske. Zbog ove asimetrije, ‘dijalog’ Ciprasa i Varufakisa s njihovim evropskim partnerima liči na razgovor studenta željnog ozbiljne debate i arogantnog profesora koji ignorira pitanja studenta i ponižava ga ispravkama tehničkih detalja (‘Niste to dobro formulirali. Niste uzeli u obzir taj i taj propis.’).

Puno puta smo i na ovome mjestu opisivali te postupke ‘normalizacije’ ideološkog u vladavini ekstremizma centra. Uostalom, ovdašnji krajevi već su desetljećima poligon za vježbu primjene takvoga ekstremističkog ideologiziranja. Samo što su ovdje normalizirani ‘čisto politički’ (navodno vjerski i nacionalno) inspirirani zločini, do kojih su dovele isto takve politike, a u Grčkoj se zločin želi normalizirati pomoću ‘čisto ekonomske’ problematike. Jedno i drugo u ime normaliziranja pluralističke građanske demokracije i tržišne privrede, kao konačno pronađenih finalnih svrha povijesti.

Sada u Grčkoj kažu treba spašavati kapitalizam. I to tako što će svatko od uključenih aktera odigrati svoju ulogu u ozdravljenju grčke kapitalističke ekonomije. No, je li tome baš tako? Ili neke nekada nacionalne privrede prije trebaju propasti, e da bi globalni kapitalizam (pre)živio? Kako je dakle tekao niz ideoloških transfera, koji su omogućili da bankstersko ponašanje globalnog financijskog sektora bude skrenuto u krivnju pojedinih država poput Grčke za svoje neodrživo financijsko stanje, o tome je već napisana biblioteka. Za shvaćanje postupaka financijalizacije i proizvodnje ‘društava za druga društva’ korisnije je imati ažurirano filmsko znanje o životu mafije, nego li se baviti samo npr. ekonometrijom.

Kratka povijest ekonomske bolesti

U slučaju Grčke to znači da ona ekonomski ne propada zbog svojih unutrašnjih proturječja (kojih naravno ima, i to toliko da o nekoj održivoj privredi tu već godinama i ne možemo govoriti), već zato što je sve iz određenih međunarodnih krugova učinjeno da propadne. To zvuči kao teorija zavjere, ali nije. Što opet ne znači da neki konkretni timovi nisu radili i ne rade Grčkoj o glavi. Slovenski sociolog Rastko Močnik, koji misli da je i Slovenija prije nekoliko godina postala metom intenziviranih napada međunarodnog špekulativnog kapitala, tvrdi kako ovaj izabire zemlje na rubu EU za koje procijeni da vlast neće mobilizirati vlastiti narod na programu očuvanja privredne strukture društva. Jer mu ne vjeruje. Ili, još točnije: ne treba ga, iako ju on bira. A ovaj pak ne vjeruje ‘svojoj’ vlasti. Taj začarani zločinački krug Siriza je sada prekinula. A ovo obostrano nepovjerenje u prošlosti je bila prilika za treću, ‘evropsku’ stranu, da npr. pritiska u smjeru kampanjske privatizacije preostalih neprivatiziranih velikih privrednih sistema. Pa kada se prašina oko eventualne korumpiranosti pojedinaca u takvim nužno koruptivnim javno-privatnim poslovima slegne, naknadno izrone veliki, najčešće američki ili neki drugi zapadni ulagački fondovi i sl. grupni vlasnici, u čijem interesu se sve te transakcije i vrše.

U Grčkoj je sve to već u velikoj mjeri i učinjeno, a organizirani napad na ovu zemlju započeo je još 2010. (o tome je odmah pisao npr. slovenski ekonomist Jože Mencinger). Međunarodni bankari stiskali su prijašnje grčke vlade. One su gurnute prema neodrživom zaduživanju. U istom procesu su sva preostala industrijska i javna dobra rasprodana međunarodnim korporacijama i domaćim oligarsima. Ukratko, kriza grčke kapitalističke ekonomije u nekoliko je koraka proizvedena od strane međunarodnih financija, čije je kriminalna aktivnost u zadnjem kriznom cikličkom krugu globalno ‘započela’ američkim drugorazrednim hipotekarnim kreditima. Ti i drugi sve inovativniji ‘bankarski proizvodi’ dobivali su onda zvjezdane rejtinge od strane rejtinških agencija. A političari su pridonijeli situaciji zagovaranjem takve ‘poduzetničke klime’ (pa čak i zakonskim omogućavanjem špekuliranja penzionim fondovima i ‘modnim’ stupovima osiguranja, iz čega se sad teško izvući). Na tim shemama bankovni su menadžeri u centrima kapitalske moći sebi zgrnuli milijarde dolara! No, onda je financijski mjehur eksplodirao, a komercijalne i investicijske banke, kojih je razlikovanje posvuda uglavnom ukinuto, širom svijeta stale su propadati. I u toj propasti su velike bankarske ribe gutale male (nekoliko banaka sa sjedištem u susjednim državama progutalo je tako i cijeli hrvatski bankarski sektor). I još ciničnije: insajderi su zarađivali klađenjem na propast slabijih igrača. Koju su, kao npr. američki menadžer John Paulson, jer su bliže informacijama, mogli predvidjeti. Pa kad je sada već bivši grčki ministar financija Janis Varufakis par dana prije svoga odlaska s funkcije usporedio međunarodne novčarske špekulante i njihove pokrovitelje u EU s teroristima, evo kako se u jednom članku opisuje njihova rabota: To je kao da su se teroristi, spremajući svoj čin, još i kladili na 9/11 i od tih oklada dobro zaradili! Usput: klađenja na ishod ‘grčke drame’ odvijaju se i sada u mnogim zemljama i to ne samo na novčarskim burzama.

Naravno, velike banke, najprije u ‘ozbiljnim državama’, a u nas i prije njih, tražile su i onda uglavnom i dobile da ih se spašava na račun građana (institucija bailouta), od kojih su živote mnogih dobrim dijelom baš one uništile. U Grčkoj su domaće banke od grčkih građana dobile više od 30 milijuna dolara za svoj spas! U ideološkom ad hoc turborevizionizmu sada se u mainstreamu ne može niti izgovoriti pitanje: koliko su onda tek odgovorni ti bankari koje su neodgovorne grčke vlasti morale spašavati?

Zatim se pristupilo obezvrjeđivanju državnih obveznica, na čemu su insajderi opet višestruko profitirali. Oni koji tvrde da bi politički uvjet daljeg ‘spašavanja’ Grčke od strane međunarodnih financijskih organizacija mogao biti odstupanje za političare vodećih EU institucija nepodobnih grčkih političara, poput Varufakisa, ali sutra možda i cijele vlade Sirize, imaju uporište u nečemu što se, doduše u drugom omjeru snaga, već dogodilo. Naime, kada je 2011. tadašnji grčki ministar financija odbio provesti zamišljenu drugu rundu spašavanja banaka, zamijenili su ga bez ikakvih izbora potpredsjednikom ECB-a! Isto je već jednom učinjeno i u Italiji. Ukratko, novembar 2011. bio je najbolje vrijeme za uspjehe ‘tehnokrata’, koji su sada, zajedno sa svojim velikim političkim pokroviteljima, ipak načeti.

Pozajmice svjetskih institucija Grčkoj nisu dakle nikada bile samo to. Uz kredite je uvijek išla i ucjena ‘strukturnim reformama’, a to je značilo ne samo stezanje u javnom sektoru, nego i iznuđene privatizacije do jučer nacionalnog bogatstva (npr. lučkih postrojenja). Sve po pravilima koje ‘ozbiljne zemlje’ EU na sebe ne primjenjuju!

Tko je ovo tražio?

Ovako obrađena grčka nacija na neki je način silovana i postiđena. A to je ‘nezgoda’ poput one i za većinu ovdašnjih ljudi, koji su prisilno gurnuti u položaj da im je nacija sudbina. Jučer politička, danas ekonomska. A sutra će se valjda, uspije li obnova političke ekonomije i njene kritike, shvatiti i veze između tih sfera. U međuvremenu se domaća, prilično egzotično shvaćena liberalna ideologija – koja je sama uništivši političku ekonomiju socijalizma (ma što to nekad značilo), nju zamijenila pukom ekonomikom i menadžmentom – ne može odlučiti koliko su svojim zločinačkim postupcima u prošlosti ovdašnji ljudi navodno zaslužili sve što im se događa. Tu je na djelu, sasvim u duhu kriznog menadžmenta, transfer duga zločinačkih politika s političke kaste na ‘vjere i nacije’, koje onda treba miriti. I eto posla za vladajućoj neoliberalnoj ekonomiji adekvatno ‘tehnokratsko’ civilno društvo. Čija nastojanja su istovremeno obesmišljena po brutalnoj ‘materijalističkoj’ analogiji: tko je pljačkao i silovao ne može plakati kad shvati da je i sam opljačkan i silovan! Ali sada od igrača očito većih od regionalnih ratnih poglavica. Nitko nikoga više ne treba ubijati - tu u pravom trenutku klasnu borbu potiskuje ideologija mirenja ‘poskonfliktnih društava’ – ali svejedno će struja, voda, pošte, aerodromi, bankarski sektor, telekomunikacije, luke biti privatizirani od strane međunarodnog kapitala. Uz cinični dodatak: a to ste izabrali na slobodnim izborima! Plus kvisko liberalno-individualističkog slobodnoga izbora, koji nas obavještava da sloboda, za razliku od totalitarizma koji je besplatan (diktator stoji na mjestu gdje bi trebao stajati novac), ima cijenu. Pa ako su Latvijci, kako izvještava mainstream, Grcima rekli dajte nam u ime solidarnosti trećinu vaših od naših još uvijek viših plaća i penzija, što bismo mi trebali reći? Dok ne zaratite sa susjedima niste ništa napravili? No, usprkos svim tim mračnim konstruktima ‘povratka u 90-e’, koji mogu djelovati kao samoispunjavajuće proročanstvo, ipak otrežnjenje balkanskih naroda ide u suprotnom pravcu. Onome barem regionalne solidarnosti odozdo. U kome će nadajmo se, jednom ponovo oslobođeno, iskustvo jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, opet dobiti na važnosti. Čak i onima koji ga, poput Grka, nikada nisu direktno prakticirali.

No, sada se od vladajućih u EU nameće nešto drugo. Pomoću suradnje bankarskih i evropskih institucija ušli su i u kontrolu strukture nacionalnih budžeta. Hoćete skresati vojnu potrošnju ili uvesti progresivno oporezivanje? E, više to ne možete raditi na svoju ruku. Sada ste paralizirani i sposobni samo još za daljnja stezanja, napade na minimalne nadnice i dodatke na penzije, povećanje oporezivanja za mase.

Rastuća profitabilnost kao ključ oporavka?

Sve ovdje skicirano dovelo je grčko društvo u stanje koje po nekima gore nego li je bilo u SAD-u u vrijeme Velike krize 30-ih, ali je usporedivo s onim u drugim balkanskim tranzicijskim državama. Jedina razlika je što privatni vlasnici propalih firmi za sada još, upotrijebimo metaforu našeg prvoborca Kutle, samo mijenjaju pale ‘bicikle’ u vožnji i nakon vijesti s burze ne skaču kroz prozore. A ti njihovi bicikli odavno i tako nisu iz ‘realnog sektora’. Tu globalni korporativni igrači sada čekaju da se teren još rasčisti za nove, njima profitabilnije početke.

I to je taj navodno dezideologizirani, normalni svijet – onaj željene kapitalističke grčke privrede – koju neki socijalistički ideolozi sada hoće na silu mijenjati? Plan Trojke bio je da Grci plate, i to na račun 25 postotnog pada njihovog BDP-a, 40 posto pada realnih primanja i penzija, te s 27 postotnom nezaposlenošću u društvu. Strukturne reforme kroz koje je ovo društvo prošlo u zadnjih nekoliko godina bez presedana su u novijoj evropskoj povijesti. Grčka je, piše o tome na svome blogu marksistički ekonomist Michael Roberts, smanjila svoj fiskalni deficit s 15,6 posto BDP-a u 2009. na 2,5 posto u 2014. godini. Zaposlenost u javnom sektoru smanjena je od 907.351 osobe u 2009. na 651.717 u 2014., što znači da je u ime ‘štednje’ 255.000 ljudi bačeno na ulicu. I što predstavlja smanjenje zaposlenosti u javnom sektoru od preko 25 posto? Od zemlje s najranijim i privilegiranim umirovljenjima, Grčka je postala zemlja s najkasnijim dobom penzioniranja radnika. Dakle, mirovinska reforma već je provedena i prije ovih zadnjih zahtijeva Trojke. I što je zaključak koji se može donijeti iz ovih podataka? Pa da tamošnja privreda i društvo ne propadaju zato što ne slušaju savjete iz institucija EU, već upravo obrnuto. Zato što isuviše slušaju. Sve je to slično kao u onom našem vicu iz 90-ih gdje dva penzionera pričaju kako im je. Pa jedan kaže da mu je doktor zabranio da pije, puši… ali onda i da vodi ljubav, te na kraju i da jede. A drugi ga u nevjerici pita kako se zove taj njegov doktor? Pa, doktor Franjo Tuđman.

Što se više stezanja i rezova u životnom standardu stanovništva uspješno provede, to je manja šansa da će kapitalizam u Grčkoj obnoviti svoj rast. U tom smislu možemo reći kako su mjere Trojke na neki način antikapitalističke. Većina u jednome društvu mora iz tog sistema ‘ispasti’ da bi on i dalje funkcionirao za manjine u tom i drugim društvima. A javni dugovi u cijelom svijetu, a ne samo u Grčkoj, i dalje rastu!

Mainstream misao, ona koja kapitalizam kao kapitalizam i ne može da misli ‘izvana’, rješenje uvijek i svuda vidi u brzome rastu. A to znači u uvijek više investicija, u otvaranju novih radnih mjesta, povećanju plaća i poreza. Koji naravno nisu samosvrha. Jer, samo rastuća profitabilnost kapitala ključ je oporavka kapitalističke ekonomije! A kako da to postigne slaba grčka kapitalistička ekonomija? Moguće ekonomske politike shematski se mogu podijeliti u tri vrste: 1) onu neoliberalnu, već na djelu, koju treba samo intenzivirati; 2) onu kejnzijansku, elementi koje, na reducirani način, postoje čak i u zadnjem izvještaju MMF-a, gdje se priznaje kako bez otpuštanja dijela duga na račun Eurogrupe, tj. poreznih obveznika zemalja eurozone, reforme neće uspjeti; 3) onu socijalističku, koja raspoznaje da kapitalizam u Grčkoj nije sposoban za takav oporavak koji će povratiti pristojan životni standard većine, pa ga treba zamijeniti načelno drugačijim društvenim i privrednim uređenjem.

Na prvi put, onaj neoliberalni, koji zahtijeva i provodi Trojka, utrošili smo najveći dio ove skice. Na njemu se zahtijeva dalje rezanje javnih troškova, ostajanje radničkih prihoda bijednima, a opterećenje penzija rastućim. Zagovaratelji ovoga puta tvrde da je tako moguć oporavak profitabilnosti kapitala investiranog u Grčku, te da je uz privlačenje stranih investicija moguće uspješno restrukturirati tamošnju ekonomiju. Uvjet tome je i postojani rast drugih ekonomija zemalja eurozone, što će proizvesti efekt da se u općem prosperitetu na plimnom valu svi brodovi pridignu. No, to se, recimo zadnji puta, ne događa!

Druga solucija je ona kejnzijanska. Po njoj bi, obrnuto od prve, trebalo baš poticati javno trošenje, ne bi li se podigla potražnja. Uz to trebalo bi otpisati barem dio vladinog duga, napustiti euro, i uvesti novu/staru valutu drahmu. Ona bi devalvirala koliko god da je potrebno ne bi li grčka industrija postala konkurentnom na svjetskom tržištu. Ovu soluciju Trojka u potpunosti odbacuje, dok ju samo MMF djelomično prihvaća.

No, niti ova solucija nije bez proturječja, koja mogu narasti do nerazrješivosti. Jer, postavlja se pitanje da li je danas (uostalom, kao i nekad) moguće povećavati potražnju a da se profitabilnost ne smanjuje? Povijesni kejnzijanizam, koji je stajao u osnovi zapadnih država blagostanja, bio je rezultat društveno postignutog kompromisa, po kome je maksimalizacija profita gdje god je to moguće, zamijenjena njegovom (dugoročnijom i manje kriznom) optimalizacijom. Uz uklanjanje profitne logike iz svih onih javnih sektora, poput zdravstva i školstva, u koje se sada vraća. Taj koncept, zasnovan na klasnom kompromisu, vladajući su rastrgali i ne misle ga dobrovoljno vratiti. Je li to bio nerazumni hir pohlepe ili stvari za vladajuće nisu mogle ići drugačije, pod određenim objektivnijim pretpostavkama, stvar je polemike. U grčkoj situaciji stvari se i sa eventualnim prihvaćanjem kejnsijanizma u jednoj zemlji odmah zaoštravaju. Jer od njega bi profitirali izvoznici (a ova privreda sada nije većinski izvozna, već je domaća, uslužna), dok bi poduzeća koja bi poslovala kući i u drahmama i dalje imala dugove u eurima. I kao takva masovno bi bila izložena bankrotu. Sada je već oko 40 posto bankarskih zajmova industriji (uključivo s turističkom) postalo nenaplativo. Inflacija koja bi pratila devalvaciju domaće valute tako bi uistinu digla profitabilnost. Ali na račun koga? Opet na račun smanjene kupovne moći potplaćene većine, čije bi prihode jela inflacija. Evropskih socijalnih fondova, da eventualno pomognu, u slučaju izlaska iz eurozone ili čak iz same EU, ne bi bilo.

Sofisticirana strategija otpora

Prva solucija ne donosi rješenje ni u teorijskoj lošoj beskonačnosti. Za drugu bi provjera trajala, piše Roberts, pet do deset godina. Niz uvjeta koji nisu vjerojatni potrebno bi bilo za njen uspjeh. Tako bi prije svega trebala postojati dugoročna stabilnost ekonomskog oporavka i rasta u eurozoni, što nije izgledno. Jednom s razlogom prozvani što nisu predvidjeli krizu 2008. ekonomisti danas zdušno konstruiraju izvjesnost novih i novih kriza. Kako god da se stvari u široj okolini razvijale, i ova opcija značila bi oporavak na račun radništva, njegovih prava i izgubljenog životnog standarda. To bi značilo i pojačano iseljavanje, koje je na Balkanu, uz iznimku ratnih izbjeglica i prognanika, sada tek ozbiljno započeti proces. Odustane li se od treće opcije, a ove dvije se nastave sa sadašnjim izgledima, grčko će radništvo godine 2022. u prosjeku biti siromašnije no što je bilo 2008.

Treća solucija je ona socijalistička. A to znači radikalnu intervenciju u kapitalizam kao takav, u mjeri u kojoj je to moguće u jednoj zemlji. I uz nadu, poput one boljševika iz 1917., da će se plamen promijene brzo proširiti na još neke evropske zemlje. Kao i svaki socijalizam koji izrasta iz kapitalizma kakvog je zatekao i onaj grčki morao bi krenuti ni više ni manje nego s promjenom smjera cjelokupne privrede i društva. Od sadašnje maksimalizacije profita kao jedine svrhe privređivanja, prema zadovoljenju potreba većine stanovništva preko novih svrha i kriterija efikasnosti, investiranja i rasta u privredi. Koja bi morala barem kombinirati tržište i plan. Banke i vodeći privredni sistemi trebali bi se nacionalizirati itd. i sl.

I tu sad nastaje najveći problem u dijalektici ideologizacije i dezideologizacije društva kakvo je ono danas. Shvatimo li ideologiju ne kao puku lažnu svijest, nego kao istinitu svijest o neautentičnom bitku, jasno je kako je ovo treće najmanje ideološko rješenje. Točnije, zamisao da će grčki otpor pomoći zbacivanju sadašnjih vlasti u Španjolskoj, Italiji, Portugalu, zašto ne i u nas na Balkanu – koje sve odreda stoje na liniji prvog, neoliberalnog, nemogućeg rješenja, produbljivanja stezanja i razvlašćivanja vlastitog stanovništva – jedina budi nadu iskoraka u novo. Onkraj projekta eurozone kao utočišta za špekulativni kapital, porijeklom iz ‘ozbiljnih država’. Pa ipak se ovakvo rješenje demonizira kao ono najgore, već viđeno, totalitarno itd. I to ne samo od političke desnice, što je za očekivati, nego i od organizirane ljevice, koja kao da se još uvijek ponosi što je pomogla uništiti vlastite socijalističke korijene. U verziji gotovo posvuda intelektualno snažno prisutne struje lijevih liberala, koji bi da ih se i dalje smatra socijaldemokratima, to poprima razmjere poznate iz narodnog predanja: Poturica gori od Turčina.

Pa ipak, kako u svome komentaru u Mladini kaže slovenski filozof mlađe generacije na radu u Berlinu Samo Tomšič, danas je odgovoriti na pokvarenost vladajućeg sistema radikalizmom lijeve politike nužno, ali ne i dostatno. A naročito nije dostatno ukopati se u ljevičarstvo kao dječju bolest i ovoga tranzicijskog trenutka. Iako je njegova privlačnost za mlade i stare, nakon godina političke suše na ljevici, danas razumljiva. ‘Potrebna (nam) je pravilna’, piše Tomšič ‘sofisticirana strategija, koja će protivnika dovesti do nekonzistentnih postupaka i do javnog razotkrivanja njegovih stvarnih namjera. Izrazimo li se metaforički: ono što je potrebno nije ‘radikalna’ galama kako je evropski kralj gol, već uspostava situacije u kojoj će ga postati sram njegove opscene golotinje’. Drugim rječnikom rečeno, potrebna nam je kritika naopakih ekonomskih politika, kakva je i ona koja se već godinama usiljava grčkom narodu. Ali i kritika političkih posljedica takve instrumentalizacije cijelog jednog društva, koje biva žrtvovano na oltar partikularnih neljudskih interesa. A u toj svojoj sudbini nije usamljeno i jedinstveno. Jer se nešto slično i nama događa. Da bi nešto toliko zahtjevno kao što je organizirani politički otpor neoliberalnoj pragmi uspjelo, potreban nam je i Marx ‘Kapitala’, ali i Marx ‘Ranih radova’.

1/1