>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Grede za poante

Sa Tonkom sam se u Zagrebu sretao rijetko, u Starom Gradu često. Naši najčešći i najradosniji susreti bivali su na gredama ispred restorančića Antika. Te su grede do prošle godine bile najposjećenije grede na Hvaru, gdje grede pred kućama od davnina služe da se sjedne ‘na hlod’

U utorak, 11. avgusta u Starigradu na Hvaru, između petog i šestog sata popodne otišao je s ovoga svijeta pjesnik Tonko Maroević. Za ono kako je otišao obično se kaže da je bilo ‘s nogu’. Nije bolovao, vidio sam ga s prozora toga utorka izjutra kako ide preko Ploče, čio kao uvijek, mahnuo mi je, imao je u rukama presavijene novine. U petak, 14. avgusta, na starogrojski kopošont Budinjac došla je sila ljudi da isprati pjesnika u zijev zemljin. U tri dana, između Tonkove smrti i sahrane, poklonici poezije mogli su se u Starigradu uvjeriti da još vrijedi epitaf pjesnika Simonida:

Svako je žalan i bolan kad umre mu neko od bližnjih.

Ali Nikòdika smrt cijeli oplakuje grad.

Antički demon Podneva učinio je da onaj Tonkov prolazak preko Ploče bude posljednji. U davna vremena se vjerovalo da taj nejasni i više naslućivani nego čvrsto formirani demon utišava ljudske i životinjske glasove, a pušta cvrčke da lupaju krilima. I vjerovalo se da demon po imenu Podne čini da se mrtvi ukazuju živima. Tonko je popodne prilegao, i nije se iz sna probudio. Sunce je još bilo na nebu, a sjenke su stvarima bile dugačke. Preko dvadeset godina našeg viđanja u Paizu, kako mještani zovu Starigrad ili Stari Grad, oblikovalo se u uspomenu.

Oblikovalo se, a sve je izgledalo kao da će se naša viđanja nastaviti. Čim je, sa družicom svojom životnom Ivom, stigao u Stari Grad, poklonio je Sanji i meni svoju novu, svoju čarobnu knjigu stihova ‘Kazalo’. A nekoliko večeri kasnije, za stolom ispred Tvrdalja, Tonko mi je natanko izložio kako ga je Iva, najdraža gošća Živogošća, povela u Živogošće i kako je nastala njegova pjesma u distisima ‘Za vreline do vrela’. Slušajući ga, skovao sam plan da naše malo društvo već ovoga avgusta s autorom i onom kojoj je pjesma posvećena preko Bogomolja i Drvenika ode na izlet u Živogošće. Ali je demon sumnjivog imena Podne iz devedesetog Psalma knjige po imenu Septuaginta presudio da u Živogošće pjesnik Maroević više ne pođe. Ime demonovo je sumnjivo, i zato što neki tumači smatraju da u hebrejskom izvorniku riječ kojim se on naziva qěṭěb znači ‘boleština’, ‘pomor’ i ‘pustošenje’.

Sa Tonkom sam se u Zagrebu sretao rijetko, u Starom Gradu često. Sretali smo se na Tvrdalju, na Rivi, kod Čitovnice, u Palači Biankini, na Ploči, onoj s koje su Paskoj, Nikola, Hektorović i ono prvo dijete u renesansnoj dalmatinskoj književnosti zaplovili u ribanje i prigovaranje ribarsko.

Ali su naši najčešći i najradosniji susreti bivali na gredama ispred restorančića Antika. Te su grede do prošle godine bile najposjećenije grede na Hvaru, gdje grede pred kućama od davnina služe da se sjedne ‘na hlod’. Lani je Antika promijenila vlasnika, a novi je jednu gredu sklonio, pa ispred one druge postavio dva stola čime je i ta jedna izgubila i status i smisao.

Čak i kad bi na samo dva dana došao u Paiz, Tonko bi s večeri svratio na grede i znao ostati do iza ponoći. Nekad bismo sjeli na istu, nekad preko puta jedan drugome. Preko puta znači na mjetar i po rastojanja, jer je današnja Duolnjo kola (Donja ulica), nekadašnja Ulica predaka, široka jedva dva metra. Nikad ondje nismo bili sami, grede su u pravilu bile pune ljudi. Sjedi se, čaša se drži ili u ruci ili uza se na gredi. Bilo je ljeta i u ljetima večeri kad se čekalo da se s grede neko digne pa da se na gredu sjedne. Spisak onih koji su na tim gredama provodili večeri bio bi dugačak. Osim jezika našega, ondje se često čuo talijanski, pa njemački, ponekad španjolski, a bilo je i francuskog pa i portugalskog. I engleskoga se čulo dosta. U četiri uzastopna avgusta, od 1998. do 2001, ondje je često sjedio i Izet Sarajlić. Izet je jako volio Tonka i njegove pjesme, a Tonko je svojom posvećenošću i empatijom bio velika utjeha Izetu, koji je bio ostao udovac i prvo ljeto svakodnevno plakao. Izet je one dvije naše grede, ta dva naša brvna, prozvao najvažnijim brvnima dalmatinske kulture. A Tonko ih je latinizirao u Trabes argutiarum (grede za poante) igrajući se naslovom čuvene knjige Jacoba Masena Ars nova argutiarum. (Na tim gredama su, osim brojnih sonetista i epigramatičara, često bila spominjana imena i poantičara, kao Baltasar Gracián, Matteo Peregrini, pa Pierre Laurens, pa Mercedes Blanco…)

Na gredama ispred Antike Izet, zakleti rakijaš, znao je popiti i vina. Nezaboravno je bilo kako su Tonko i Izet jedne večeri, pijući crna vina, na gredi pričali o Dobriši Cesariću. To je za mlađu publiku bio jedinstven čas poezije, a za onu stariju je bila prilika da se podsjeti savršeno pamtljivih i melodičnih stihova Cesarićevih, koje su dvojica razgovornika uzorno govorila.

Tih godina su na gredama redovno bili i Boža Gligorijević i njen muž pisac Luigi Buffarini. Luigi, koji je bio iz Milana i bio po obrazovanju filozof, a i odlično govorio francuski, svoju je ženu zvao Bođa, nije mogao izgovoriti ž između o i a. A savršeno ga je izgovarao kad bi kazao je vous en prie. Zato smo Luigija osumnjičili da je on zapravo iz Bergama, jer stanovnici Bergama imaju u svom govoru ü kao uzrečicu u čuđenju, izgovaraju taj glas kao pravi Nijemci, ali kad treba da kažu München oni izgovore Munken. Smijeh i Luigijev i Izetov i Tonkov još čujem.

Jedne od tih večeri među večerima meni je na gredi za dosjetke sinula riječ pohvarenjaci, kojom sam htio označiti nas koji rodom nismo sa Hvara, ali smo se pohvarili. Društvo se smijalo, smijao se i Tonko, a meni je njegov smijeh bio potvrda da ta moja argutia nije uzaludna, pa sam se još više rašarafio i dodao kako je pohvarenjaštvo najbolji način da se čovjek oslobodi balkanstva: jerbo je Balkan poluostrvo, a Hvar ostrvo. Tonko je bio permisivan za moju teoriju i smijao se dječački. Ničim, ama ni migom jednim, nije stavio na znanje mom neznanju da je on skoro pa deset godina ranije skovao riječ pohvarenost, i da ju je stavio kao naslov jednom sonetu: Opća pohvarenost. Taj se sonet nalazi u njegovoj čudesnoj knjizi ‘Sonetna struka’ koju sam imao u kući, ali sam, svakako frojdovski potisnuvši njegovu pohvarenost, umislio da su pohvarenjaštvo i pohvarenjak moji izumi. Kasnije, kad sam shvatio svoju zabludu, prekorio sam autora što me nije odmah prekinuo u onoj razularenosti, a on mi je spremno rekao da smo on i ja samo još jedan primjer kako dvojica mogu izumjeti istu stvar. Nadam se da je to njegovo gospodstvo ostavilo po meni barem malo traga, ali me nije opralo od osjećaja i neumjerenosti i neskromnosti.

A Tonkova skromnost je poglavlje za knjigu. On je sebe znao zvati Monotonko. Ima i sonet s naslovom ‘Tema monotonka’. Na onoj gredi pred Antikom više puta je društvo, u Tonkovu odsustvu, zaključilo da je Tonkov termin monotonko, zapravo njegov gospodski sinonim za čovjeka daveža, kakav se u Paizu zove šegac.

Na gredama poanti čulo se razne makaronike, bittertonkonike, čulo se tako i hanibalike: Nehvarnu služim gospoju, zamani danke traću. Na gredama je jedne večeri riječ uzeo jedan Talijan, kome nismo ime saznali, a više se nije pojavio, i ispričao kako je neki američki proučavalac i teoretičar humora postavio pitanje čuvenom komičaru Grouchu Marxu o njegovu iskustvu sa vicevima, a ovaj mu je odgovorio: ‘Ako biste Vi sa svojom teorijom mogli da mi sastavite tekst o tome kako se dobar vic može razlikovati od lošega, a da se to ne provjeri na slušaocima, onda bi Vas samo taj tekst mogao učiniti najbogatijim čovjekom ne samo u gradu Hollywoodu, već i šire. No se ja, gospodine, bojim da ćete umrijeti kao siromah!’ Te se zgode sjetim često, i htio sam na nju podsjetiti i Tonka, za to bi bilo vremena u vožnji do Živogošća, ali demon po imenu Podne, koji vlada i popodne, nije dao.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2