>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Grob za knjige

Geniza, rekao je Goran Babić. Meni je riječ bila poznata, ali sam je vezivao za onu kairsku Genizah, u kojoj sam znao da su pohranjene i knjige i dokumenti na hebrejskom pismu, a među njima mnoge na pismu hebrejskom, a na jeziku arapskom. Da se i beogradska grobnica za jevrejske svete i liturgijske istrošene knjige zove tako, to je meni bilo daleko

Kad se pedesetih godina mnoštvo muslimanskih porodica iz moga zavičaja odselilo u Tursku, njihove bi kuće, u pravilu, ostajale puste sve dok iz Turske ne bi stigao glas da su svi ukućani tamo stigli. Te puste kuće bi oni koji su riješili da se isele uglavnom prodavali rođacima i komšijama, a ponekad bi se u poneku uselio i novi vlasnik iz drugog sela ili izdaleka. U jednoj takvoj kući, u Bijelim Vodama, uz lijevu obalu rijeke Ljucke, na pola puta između Pazara i Sjenice, na podu jedne sobe u kući koja je pripadala Arifu Ljajiću, novi vlasnik Nikola Čukanović, pri prvom ulasku nakon što je čuo da je Arif sa robljem i partom (sa ukućanima i popudbinom) sretno stigao u Stambol, našao je nekoliko raznizanih listova iz neke knjige. Kad je jedan list uzeo s poda, vidio je da je tekst na njemu složen arapskim slovima, koja se u narodu zovu harfovi. Uzeo je i druge listove, i na njima su bili harfovi. Harfove je znao poneki musliman, ali teško se nalazio čovjek koji bi i razumijevao sadržaj onoga što je njima napisano. Poneki hodža jeste, ali ne znamo je li Arif arapski znao toliko dobro. Iz te familije je bio mula Aćif, on je mogao znati harfove, ali Arif prije nije nego jeste.

Nikola je listove pažljivo pokupio s poda, nije znao šta da s njima čini, ali ih nije smatrao za nešto što treba baciti kao što se baca ono što se metlom pomete. Ono što je na listovima pisalo Nikola svakako nije mogao čitati, nije bio školovan za to. Svejedno, Nikoli ti listovi nisu bili nešto za što bi ga bilo baš briga. U duši osjetljiva čovjeka, koji je kupio kuću od nekoga koji se iselio u pusto Tursko, nije mogla vladati sama vedrina. A još je i pravoslavac kuću kupio od muslimana. Tih nekoliko listova su mogli biti istrgnuti iz Kur’ana, koji se ondje zove musaf, ili iz kakve zbirke arapskih molitvi, koje se zovu dove, možda su ostavljeni da čuvaju sreću onome što je na putu za Stambol, pa možda i onome koji se u kuću useljava. Stavio je te listove u džep svoje palte, pogledao malo prozorska ćerčiva, pod, rafove i šašovce, ognjište, verige i hatulu, pa izišao i zaključao kuću, koja je sad njegova, platio ju je koliko je od njega Arif tražio. Krenuo je i putem sreo Iljaza Kalčinića, moga tetka. Ovo je razgovor, koji mi je Iljaz pričao da je tada poveo sa Nikolom.

- O Iljaze, da te nešto pitam, ali da mi rekneš pravo?

- Hoću, vala Nikola, no ne znam hoću li znati da ti pravo reknem.

- Vidiš ove listove, Iljaze?

- Vidim te listove, Nikola.

- Šta su ovi listovi, Iljaze?

- Nikola, znam koliko i ti znaš šta su ti listovi!

- Pa mislio sam da znaš, tvoji su dedovi bili hodže i imami.

- E da mi je koji od dedova tu, ti bi pito njega, pa bi ti on kazo, a možda bi i meni malo kiše na pamet palo.

- Ja, Iljaze, pomislih da ćeš znati, iz hodžanske kuće si.

- E da sam ja išo tijem hodžanskijem putom, moja usta nikad kaplju rakije ne bi okusila. A možda bi znala i da čitaju to što držiš rukom. No su dedovi pošli jednijem putom, a Iljaz, vala, posve drugijem.

- Ama, Iljaze, na muku sam: šta da radim s ovijem listovima? Ovo je iz verske knjige i ja ne mogu te listove da bacim ka drugi šlam.

- Ja ti tu ne mogu biti od pomoći. Ali ti mogu reći šta sam čuo da se priča, a poslično je ovome što je tebe nagnalo da me pitaš. Čuo sam da je jedan hodža iz Prijepolja učio iz Kur’ana koji mu je ostao od oca, a ocu mu je ostao od oca, pa sve tako unatrag pet-šest koljena. E, od učenja su se listovi tome Kur’anu trošili pa se izlizali, pa se harfovi na njima podobro otrli. Onda su se listovi skroz jedni od drugih raznizali i od korica poizrazdvajali. Hodža je tada sve listove pokupio i poredao, vratio u korice i umotao sve u jednu bijelu mahramu. Onda je od daščica napravio kutiju, pa poljubio ono što je u mahramu umotao, i to u tu kutiju turio. Pa je zakovao poklopac od kutije sitnim gmizama, i onda, ponio u groblje tu tako zakovanu kutiju, te je kutiju ukopao kao što se kopa mejt svaki. Neko je čak pričao da hodža kutiju nije ponio u groblje, no otišo u avliju neke velike džamije, čak u Sarajevu, i onde iskopo dva čeperka zemlje i tu položio onu kutiju s musafom, pa zagrnuo zemlju.

- E Iljaze, ti mi sve kaza, a reče da ne znaš ništa.

- Kako ti sve kazah, samo ti rekoh šta se čulo da je učinjeo neki hodža?

- Za mene dosta! I ja ću učinjet ka što je hodža učinjeo.

- Kako, uzećeš te listove i pravac Sarajevo?

- Jok, daleko mi je Sarajevo. Imam bošču, u nju ću da umotam ove listove, napravim kutiju, uzmem ašov, i na ledini, neđe đe nema nikakav grob, hoću da ukopam ovo što je iza Arifa ostalo u kući. Pa ću to gropče da ogradim tako da niko i ne zna da je tu zakopano šta je zakopano, a da stoka po tome ne može gaziti.

Gdje je Nikola Čukanović ukopao te listove, kakav im je grobak načinio, to ne znam je li Iljaz znao, ne sjećam se da je spomenuo. Ali znam da se Nikola Čukanović nije mnogo zadržao u kući u kojoj je listove našao. Bio sam u drugom, ili trećem razredu osnovne škole u Bijelim Vodama, kad se čulo kako je Nikola kupio kuću i imanje negdje između Čačka i Kraljeva, možda u Mrsaću, možda u Adranima, a možda i u Zablaću, onda sam znao, sad ne znam. Muslimani su se iz podgolijskih sela selili u Tursku, pravoslavci u Šumadiju. Kuću u Bijelim Vodama Nikola je prodao Rahimu Ljajiću, bratu Arifovu. Dok je živio u toj kući, Nikoli je umrla žena Soka, i on ju je ukopao na ledini, izvan svakog groblja, i grob joj se mogao vidjeti s ove na onu stranu rijeke Ljucke, podno šume Jedre, sam i ograđen. Pošto se odselio iz Bijelih Voda, jedan dan je došao Nikola sa sinom, te se učinila mala moba, koja je Sokine kosti izvađila iz zemlje, pa ih je Nikola u posebnom sanduku odnio tamo gdje se bio naselio. Idriz Lića Ljajić, još je živ, pričao je da je sila jedna od kostiju bila ostala od dobre Soke. Nikola, koji se izdvajao i dobrotom i gospodstvom i štedrošću, bio je čovjek za koga su svi govorili da je pogodan, to bi se danas možda zvalo tolerantan i dobar. Jedna Hafiza je za njega rekla da je veći musliman no pola belovodskih muslimana koji klanjaju. Ali je, dobar i pogodan, znao biti i na svoju ruku Nikola, izdvojen, te me ne bi iznenadilo kad bih čuo da je i onu kutiju sa listovima kur’anskim otkopao i odnio tamo gdje i Sokine kosti.

Sve bi ovo ostalo zapretano u debelom pepelu sjećanja, da me pjesnik Goran Babić, za jednog od naših susreta u Beogradu, osvrnuvši se na tekstove koje objavljujem u ovoj rubrici, nije podsjetio na jedan grob, za koji, doduše, jesam bio i čuo, i koji sam bio i viđao, ali je i to leglo pa ležalo pod onim pepelom i pod travom zaborava nad njime. Geniza, rekao je Goran Babić. Meni je riječ bila poznata, ali sam je vezivao za onu kairsku Genizah, u kojoj sam znao da su pohranjene i knjige i dokumenti na hebrejskom pismu, a među njima mnoge na pismu hebrejskom, a na jeziku arapskom. Da se i beogradska grobnica za jevrejske svete i liturgijske istrošene knjige zove tako, to je od mene bilo daleko. Koji mjesec nakon susreta sa Babićem, došao sam u Beograd, s novinarima Anom Benačić i Ladom Tomičićem. Predložio sam im da odemo na Jevrejsko groblje, pa smo u njemu, po sredini, došli i do Genize beogradske. Dok su Ana i Lado ushićeni stajali pred jedinstvenom kolektivnom grobnicom za aškenaske i sefarditske vjerske knjige, meni se obnovila davnašnja misao da je blizu moje prve osnovne škole, one u Bijelim Vodama, postojala prva i najprva geniza u mom životu, načinjena nad listovima Kur’ana iz kuće Arifa Ljajića, a uređena i od stoke zaštićena rukom Nikole Čukanovića.

1/1