>

novosti logo

Društvo Društvo

Groblje Idomeni

‘Novosti’ na grčko-makedonskoj granici, europskom limesu gdje su umrla ljudska prava: Šezdesetak posto od dvanaestak tisuća izbjeglica u Idomeniju čine žene i djeca. Na svoju nesreću, povjerovali su da Europa govori istinu kada inzistira na svojim vrijednostima, kada tvrdi da su bodljikave žice i samospaljivanja postojali u nekim drugim, totalitarnim sistemima. A mnogi dolaze iz zemalja za čije je uništenje Zapad itekako odgovoran…

Danas je sve drugačije – kaže momak pored nas dok gledamo u gomilu iz koje, obasjan mutnim suncem, isparava očaj, što otežava disanje. Stotine ljudi sjedi na tlu, žene podižu jecajuću djecu prema nebu poput ikona, izbezumljena lica, krčeći razglas dere zrak – ‘Mi bježimo od rata! Mi nismo problem! Gdje je humanost…? Nema je! Zašto nas ubijate? Zašto ne otvorite granice? Zašto? Zašto…?’ – gomilu nadlijeće helikopter, a zgrčena usta rafalni zvuk mašine prate glasnim zviždanjem… Tijela poslagana po pruzi stišću komade kartona s natpisima poput ‘Merkel, izdala si nas’, ‘Ljudska prava su umrla, dajte nam životinjska prava’, ‘Polagano umiremo – spasite nas’, ‘Hvala Europo na poklonima sirijskim majkama – hladnoću i blatu’, ‘Vaši sastanci nisu za nas učinili ništa’ ili ‘Jesu li ovo prave igre gladi?’

- Ne dozvoljavaju podjelu ni vode ni hrane. Izluđeni su… Blokirali su pristup, čak ni policija ne može proći. Situacija postaje napeta - dodaje naš susjed iz gomile, po imenu Amar, iz Damaska.

Ogromni blindirani policijski autobus zastaje na rubu gomile, pokušavajući preći preko pruge. ‘Ako želite pucati u nas, pucajte, mi se ne mičemo’, krči razglas, poput mantre odzvanja beskrajno skandiranje ‘No water, no food’ (Nema vode, nema hrane) i, uz ritam pljeskanja, ‘Otvorite granice!’ U toku je, naime, štrajk glađu radikalnije grupe izbjeglica zaglavljenih u logoru pored sela Idomeni na grčko-makedonskoj granici. Ovdje je dvostruka ograda s bodljikavom žicom, s čije jedne strane na betonskim stupovima piše Ελλάδα a s druge još uvijek CФPJ, postala de facto utvrđeni limes Europske unije, podignut da tu zajednicu, zasnovanu na, kako tvrde njezini temeljni dokumenti, ‘poštivanju ljudskih prava’, zaštiti od opasnih bezdomnika: gladne i bose djece, žena koje nakon dvominutnog razgovora u pravilu grcaju u suzama i ustrašenih muškaraca koji su odbili biti zaklani u bliskoistočnoj kasapnici.

- Već jučer je jedan pokušao, ali drugi su ga zaustavili. Danas se zakleo svime što je Bog stvorio da će to napraviti, zajedno sa svojim rođakom - nastavlja Amar.

Otišao sam iz Damaska jer je sirijska vojska skupljala ljude za borbe. Postoji pravilo da ne moraš u vojsku ako si jedino muško dijete, ali imao sam mnogo problema na kontrolnim točkama. Jednom su me pokupili i bio sam nekoliko dana u zatvoru. Ćelija je toliko smrdjela po krvi da sam se htio ubiti - priča 24-godišnji Abdulrahman

U središtu sve frenetičnije gomile naokolo se okreću dva usplahirena muškarca. Dogodit će se, jasno je svima, nešto strašno, a uokolo su strateški, poput pohlepnih pasa, raspoređene kamere i novinari, pazeći da ne propuste najavljeni spektakl. ‘Open the borders!’ urlaju Alep i Homs, ‘Open the borders!’ priključuju se Mosul i Sindžar, Deir ez-Zor i Jarmuk, Teheran i Bagdad, Kabul, Kobane i Kandahar. Odjednom se u rukama one dvojice stvori plastična bočica, zrak u trenu ispuni miris benzina, a zapaljeno tijelo potrči kroz masu. Desetine uz glasne povike trče za plamenom figurom koju, unatoč općoj psihozi zbog te agonične inscenacije smrti, brzo ugase pokrivačima… Nastaje opća zbrka, razglas vrišti ‘Svi ćemo se zapaliti!’, majke uzmiču s dječjim kolicima, lelujava masa kreće prema redu oklopljenih policajaca iza čijih leđa pruga nastavlja preko granice, prema Gevgeliji, za njom trče kamere, zgrčene šake mašu, nekoliko ljudi ruši se na tlo, kolabirajući od vrućine i uzbuđenja, izgubljeni ljudi u nemoći deru grla, a potom među njih staje članica humanitarnog tima sajbersekte Vrhovna učiteljica Čing Hai, vadi flautu i svira… Opisani prizor, koji je ipak završio samo s lakšim ozljedama, dogodio se u Idomeniju 22. ožujka, istoga dana kada je u Bruxellesu izvršen teroristički napad trojice bombaša-samoubojica takozvane Islamske države Iraka i Levanta (engleski: ISIS). Već nakon nekoliko sati u logoru su se pojavili natpisi ‘Mi mrzimo ISIS’ i ‘Naša sućut za Bruxelles’…

- Za ovu situaciju odgovoran je čitav svijet, ali prije svih EU, a potom grčka vlada. Također, većina izbjeglica je tvrdoglava, ne žele otići u logore u kojima vlada bolja situacija ili se prijaviti za programe relokacije, nego i dalje žele vjerovati da će se granice otvoriti ili da će preći čitav niz granica. Ali je li realno da ćete, ako i pređete u Makedoniju, preći Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju i Austriju…? - kaže nam Antonis Repanas.

Nezaposleni novinar šesnaest je godina radio za nekada najprodavaniji grčki dnevnik ‘Ta Nea’. Danas radi kao fikser za strane medije, a u Idomeni gotovo svakodnevno dolazi mjesecima, zato što je smatrao da grčka javnost premalo zna o ovim ljudima.

- Ove su ljude iskoristili i izdali moćnici, poput pijuna na šahovskoj ploči. Vrlo sam razočaran, Europa je pokazala da nije velika… Najtragičnija situacija koju sam do sada vidio dogodila se u prosincu, kada je mladića iz Maroka ubila struja iz željezničkih kablova. Došao je u Europu u potrazi za boljom budućnosti, a vratio se u lijesu - nastavlja Repanas.

Ističe da, suprotno medijskim insinuacijama da su izbjeglice većinom problematični muškarci, šezdesetak posto od dvanaestak tisuća izbjeglica u Idomeniju čine žene i djeca.

- Izbijali su i sukobi između ‘migranata’ i ‘izbjeglica’, što je podjela koju je uvela Europa. Prije nekoliko mjeseci ovo je izgledalo kao veliki tulum, svi su sretno prelazili… A onda je odjednom to bilo dopušteno samo Afganistancima, Iračanima i Sirijcima, dok su ostali odvajani - dodaje.

To sortiranje je poprimilo sve suludije razmjere kada su uvedena stroža ograničenja, pa su primjerice samo ljudi iz određenih područja Sirije i Iraka propuštani, dok su Bagdad, Damask i Afganistan, u kojem je prošle godine zabilježen rekordan broj civilnih žrtava, proglašeni sigurnim zonama. O situaciji u glavnom gradu Sirije govori priča 24-godišnjeg Abdulrahmana kojega smo, s gitarom, zatekli prilikom masovnog prelaska rijeke, kada je nekih dvije tisuće izbjeglica prešlo u Makedoniju, da bi sljedećeg dana bili deportirani natrag u Grčku.

- Na putu sam tridesetak dana. Otišao sam iz Damaska jer je sirijska vojska skupljala ljude za borbe… Postoji pravilo da ne moraš u vojsku ako si jedino muško dijete, ali imao sam mnogo problema na kontrolnim točkama, maltretirali su me… Jednom su me pokupili, bio sam nekoliko dana u zatvoru i moj otac je morao puno platiti da me oslobodi. Uvjeti u zatvoru su bili stravični. Bio sam zatvoren skupa s momcima koji su imali otvorene rane od metaka… Sama je ćelija toliko smrdjela po krvi da sam se htio ubiti - priča mladić, koji inače svira rock i blues te studira ekonomiju. Tri je puta pokušavao prijeći, no krijumčari su, dodaje, nesposobni i zanima ih isključivo novac. Samo za prelazak iz Turske u Grčku cijene se kreću od osam stotina do dvije tisuće dolara po osobi.

O Afganistanu nam je pričao Kabulac Ekbal Ehmed.

- Prešli smo četiri zemlje da bismo došli ovdje: Afganistan, Pakistan, Iran i Tursku. Trebalo nam je više od mjeseca dana. Više puta smo se suočili sa smrću: neki su se utopili prilikom prelaska mora do Grčke, neki su stradali prilikom prelaska planina. Natrag se ne možemo vratiti – ja nisam pobjegao zbog siromaštva. Moj otac je bogat, ali ja sam surađivao s američkim organizacijama, Daeš (ISIS) me oteo i moj otac je prodao sve što je imao da bi me otkupio. Pustili su me uz prijetnju da će me ubiti ako me opet vide u Afganistanu. Nisam nijednu noć proveo u zemlji, nego sam odmah pobjegao - priča momak na vrlo dobrom engleskom.

Razdvajanje ljudi na granicama nije jedini razlog zbog kojega Idomeni podsjeća na najcrnja razdoblja Europe. Životni uvjeti su toliko katastrofalni da je grčki ministar unutrašnjih poslova Panagiotis Kouromblis rekao da je ovaj izbjeglički logor ‘suvremeni Dachau’. Situacija se u pakao pretvara naročito nakon nekoliko dana kiše, kada čitav Idomeni postane kaljuža koja odzvanja od neprestanog kašlja, njegovi stanovnici okupljaju se oko vatri sušeći raspadnute čizme čučeći u krugu, kao da je u pitanju neka ceremonija. Za potpalu koriste sve dostupne materijale, pa je čitav logor zagušen otrovnim dimom, djeca gacaju kroz blatna jezera, tonući preko gležnja, stišćući na kabanice gole i prokisle štruce kruha, a svaki komad drva koji netko donese nestaje u rekordnom roku: koreografija užasa, koju upotpunjavaju kurdski žičani instrumenti i glasovi što iz svog šatora pjevaju o pešmergama i nacionalnoj patnji – mnogobrojni Kurdi i ovdje zaziru od svojih arapskih drugova u jadu.

Nakon kiše čitav Idomeni postaje kaljuža koja odzvanja od neprestanog kašlja. Za potpalu se koriste svi dostupni materijali, pa je čitav logor zagušen otrovnim dimom, djeca gacaju kroz blatna jezera, tonući preko gležnja, stišćući gole i prokisle štruce kruha…

Također, više puta su izbijale tenzije između Afganistanaca i Sirijaca. Bez obzira na nacionalnost i vjeru, Arapi, Pakistanci ili tridesetdvočlana jezidska obitelj, stisnuta oko svog anđela Meleka Tausa, taksisti, barmeni, građevinski i hotelski radnici, ugostitelji koji su prodali sve što su posjedovali da bi platili put u Europu – svi zazivaju riječ koja ovdje poprima nadnaravnu auru: Almania, Almania! Slijepa, grčevita vjera u njemačku kancelarku ovdje poprima razmjere histerije, koja izaziva jezu: dovoljno je vidjeti djecu koja skakuću i ciču ‘Mama Merkel! Mama Merkel! Mama Merkel!’

- Ovdje imamo barem četiri tisuće djece. Ovi ljudi su se našli u krajnje nesigurnoj situaciji: put naprijed je zatvoren, a natrag ne mogu. Udarili su u zid. Pojavljuje se sve više zdravstvenih problema, povećava se broj bolesne djece. Atmosfera je krajnje nehigijenska, što dodatno pogoršavaju materijali koje koriste za potpalu. Problemi s dišnim sustavom, upale pluća, krvavi proljevi – navedite bolest koju želite, imaju je. Ovo je humanitarna kriza, a mogla bi postati i zdravstvena - kaže za ‘Novosti’ regionalni glasnogovornik UNHCR-a Babar Baloch.

Mnoge izbjeglice pričaju da su ih makedonska vojska i policija tukle prilikom deportacija natrag u Grčku, pokazujući brojne modrice.

- Teško je provjeriti takve navode, ali svakako zahtijevaju istragu i vrlo su zabrinjavajući - odgovara na naše pitanje.

To nam, međutim, potvrđuje austrijska aktivistica Fanny Müller-Uri iz organizacije Moving Europe, čiji su aktivisti u Idomeniju prisutni već mjesecima.

- Cijela situacija u Idomeniju je umjetno proizvedena i pokazuje rasizam koji stoji iza Europske unije i njezinih država članica. Ovim ljudima, koji bježe od siromaštva i rata, uskraćeno je pravo na azil. Ne treba zaboraviti da je balkanski koridor i otvoren samo zahvaljujući naporima izbjeglica - tvrdi.

Što će se dogoditi s izbjeglicama iz Idomenija, to nitko točno ne zna.

- Program relokacije izbjeglica je vic. Dakle svakoga tjedna postoji samo jedan sat tijekom kojega se govornici arapskog mogu putem Skypea prijaviti za taj program i jedan sat za govornike farsija. Zamislite kakve su vaše šanse da dobijete termin za sastanak. Zatim, ako ga i dobijete, morate otputovati u onaj kraj Grčke koji ste dobili. Što se tiče programa spajanja obitelji, što je regulirano dablinskim odredbama, procedura je identična. Također, cijeli sustav dobivanja azila u Grčkoj je u potpunom kaosu. Velik broj ljudi kao jedini izlaz vidi krijumčare, što je vrlo skupo i opasno. Ne samo da su izbjeglice na taj način kriminalizirane, nego su prisiljene i svoj život dovoditi u opasnost. No ljudi su očajni - zaključuje aktivistica.

Tijekom našeg boravka u Idomeniju, prilikom pokušaja prelaska u Makedoniju, u nabujaloj Suvoj reci utopilo se nekoliko ljudi… Dan nakon pokušaja samospaljivanja susreli smo još nekolicinu koja je tvrdila da će napraviti isti čin.

- Pričaju li i dalje svi mediji samo o Bruxellesu? - upitala je jedna djevojka, pored natpisa koji su objesili prosvjednici: ‘Groblje Idomeni’.

Ovi su ljudi, na svoju nesreću, povjerovali da Europa govori istinu kada inzistira na svojim vrijednostima, kada tvrdi da su bodljikave žice i samospaljivanja postojali u nekim drugim, totalitarnim sistemima. Pritom mnogi od njih dolaze iz zemalja, poput Libije ili Iraka, za čije je uništenje Zapad itekako odgovoran. Tko im je kriv kada su povjerovali: za nebijele, nekršćane čini se da važi ono što je netko izvjesio preko table s natpisom Idomeni: ‘Human rights don’t apply here’.

1/4