Govorilo se o Zdravku Mamiću, faktičnom vlasniku Dinama i neprikosnovenom gazdi hrvatskog nogometa, da je iznad zakona. Smio je vrijeđati ministre na pasja kola, dok navijači po tribinama njega nisu smjeli ni krivo pogledati. Sjetimo se, još proljetos je policija smjerno izbacivala sa stadiona one grupice nezadovoljnika koji su mu u lice dovikivali koješta, no uvelike sasvim vjerodostojno. I dalje te više od toga, inaugurirao je sistem po kojem su poimence bilježene na stotine neželjenih, a zatim bi se takve persone zaustavljalo već prije ulaska u gledalište.
Koliko god ljudi bili skeptični prema nogometnim ultrasima, u Hrvatskoj teško da je ostalo onih koji bi mislili da su se ti zakoni napisali sami, ili iole objektivno i pravedno. Kao i u slučaju s primjerice bankama ili velikim trgovcima ili hotelijerima ili telekomunikacijatorima, hrvatsko zakonsko slovo diktirano je u nogometu voljom najjačeg interesnog kruga, i u skladu s europskounijskom praksom. A u centru kruga već godinama sjedi Mamić, s direktnim vezama prema europskoj i svjetskoj nogometnoj organizaciji. Imao je dakle servisere u domaćoj sudbenoj vlasti, ali i zakonodavnoj.
Ovo međutim nije osvrt koji bi trijumfirao nad činjenicom da Zdravko Mamić trenutno čami u istražnom pritvoru zbog utaje pustih desetaka milijuna kuna. On je ionako tek simptom jednog šireg sistema koji i u nogometu mora imati nekog beskrupuloznog muljatora za glavnog, pa bi to umjesto Mamića mogao biti i netko drugi. A smiješno bi bilo tvrditi kako je za poslovni uspjeh s preprodajom i lihvarenjem igrača potrebna genijalnost, ako znamo da je naš junak dobio na raspolaganje klub bez ikakvih obaveza, i da je od Grada Zagreba primio neusporedive stotine milijuna javnih kuna.
Obratimo dakle pažnju prvenstveno na kontekst, a Mamić neka nam posluži kao egzemplar, jer drukčije nije moguće očitati cjeloviti smisao u ovom predmetu. U nedjelju se na Dinamovu stadionu u Maksimiru opet skandiralo mnogo što: jedni su se malo više koncentrirali na kritiku Mamića, drugi recimo na rivalstvo među klubovima ili frakcijama, a nije izostalo ni proustaškog verbalnog iživljavanja. Policiji nije bilo ni na kraj pameti da intervenira zbog navedene povrede Mamićeva ugleda, što bi značilo da sama država do toga više ne drži.
UEFA-in partner FARE, organizacija za koju smo nešto više čuli posljednjih mjeseci, pobrinut će se oko međunacionalnog dijela priče koja je odjekivala s tribina. Za ono pak što je ranije izazivalo puno žešću reakciju neće se do daljnjeg brinuti nitko. Ispostavlja se da određeni državni zakoni u Hrvatskoj iziskuju provedbu samo ako je njihov direktni interesent još uvijek na poziciji moći, a ukoliko on padne, oni bivaju automatski suspendiranima. Bez objave u Narodnim novinama, bez najave u ma kojim novinama, bez ma igdje ičeg.
Ako je čitav javni aparat tako jadno predodređen, znači da možemo strahovati od njegova daljnjeg uzurpiranja. Možda protiv Zdravka Mamića nadležni organi iznimno ispišu čvrstu optužnicu, i možda se on zaista više nikad ne vrati na razinu stare slave. Ali sve ostalo unaokolo govori kako je posrijedi djelovanje namah, politika kratkog daha, paušalna i kampanjska, baš kao da je na stvari neki predizborni zahvat. Naravno, ta je mogućnost upala već mnogima u oko, iako je nalaz zasjenjen općom srećom zbog hapšenja Mamića.
A mi ne bismo trebali strahovati zbog jednog Mamića i mogućnosti njegova povratka. Kontekst je taj koji ulijeva strah i koji se pokazuje idealnim medijem za djelovanje raznih mamića. Uostalom, pođimo dalje od nogometa i konstatirajmo da nema suštinske razlike između Zdravka Mamića i primjerice Ivice Todorića. Razlika stoji tek utoliko što je prvi barokno razbarušeni divljak, drugi ubitačno dosadni skorojević. No obojicu kao javne ličnosti u prvom redu krasi činjenica da su izuzetni protežei sistema, da su zamračili određena javna sredstva i da brutalno zarađuju na radnicima.
Todorićevo roblje pritom je, uzgred rečeno, ljuta sirotinja u poredbi s Mamićevim. A što se potonjeg tiče, spomenimo za kraj da je iza njega nekako uvelom zaostala pojavnost notornoga Hrvatskog helsinškog odbora. Mediji su nakon nedjeljnog derbija prenijeli da je ta udruga, inače bliska naročito s Mamićem, regularno monitorirala njegove dušmane navijače kao da je on i dalje u snazi, šaljući mu tako javnu podršku. A ujedno i javnosti poruku da specifična vrijednost HHO-a ne ovisi o jednoj figuri. Jasno, izuzev ako se ta ne odaziva na ime predsjednika udruge Ivana Zvonimira Čička.
